Sportski aperitiv: U troje je bolje?

U današnje doba kada se ćudoređe smatra zastarjelim i izumrlim, osim u državama gdje se živi po šerijatskim zakonima, FIFA je postala tračak nade da se ipak iskvareni ljudski um, koji svoje životinjske porive sve teže kontrolira, vrati na put koji vodi prema zdravijem društvu, da zaobiđe Sodomu i Gomoru koja mu je oduvijek bila privlačna.

Uvod u temu više na prvu ruku spada u nešto što bi napirlitane dame s viklerima na glavi čitale u Cosmu, čekajući da im se trajna osuši dok na sebi imaju alu folije kao skladišna hala TLM-a za vrijeme remonta. Naravno da se nećemo baviti ničim drugim nego sportom, a o čemu je onda točno riječ?

Krajem 2014. godine FIFA je donijela povijesnu odluku, koja će kao rijetko koja imati velike posljedice na čitav svjetski nogometni poredak. S danom 01.05.2015. godine stupa na snagu zabrana TPO ugovora.

Osim toga, UEFA i FIFPro (udruženje profesionalnih nogometaša) su Europskoj Komisiji podnijeli službeni zahtjev da se TPO ugovori proglase nezakonitima na razini radnog prava EU.

Što je to TPO?

Koliko puta smo bili svjedoci priča o talentiranim ali siromašnim dječacima kojima je želja jednog dana postati nogometašima. I tako dok mali Mile „valja“ svoje vršnjake po livadama Ličkog Petrovog Sela, niže titule najboljeg veznog igrača u svom uzrastu, do tada ga iz seoske birtije budnim okom motri njegov budući menadžer koji si, ispuhujući masni dim „bosanskog“ Malbora kojeg je nabavio u 20 kilometara udaljenom Bihaću, u glavi slaže računicu kako mu je upravo taj mali novčanik iz kojeg će izvaditi dovoljno keša da ima za viksu u Crikvi i za srediti limariju na svom golfu.

Promijeni se par godišnjih doba naš Mile htio ili ne potpiše ugovor s istim tim gospodinom, ovjeri ga kod javnog bilježnika u Drežnik Gradu i uz obećanja da će sve biti ok krene prema Zagrebu.
Došavši u Zagreb onim autobusom u 11 sati Autoprometa Slunj s jednim ruksakom na leđima , od kojeg je jedino veća bila želja za uspjehom, vjerujući svom menadžeru ode na probu u jedan renomirani zagrebački klub i ostane.

„Dobar je taj mali Mile, zaslužuje on ugovor“ govori predsjednik kluba dok se rukuje s menadžerom našeg junaka. Sada bi odlično išla ona dječja rugalica: „ …a u ugovoru piše, ne volim te više!“
Stvar je u tome da u ovakvim slučajevima imamo klub koji ima igrača pod ugovorom, i menadžera koji posjeduje igrača. Kod normalnih odnosna igrač-menadžer, menadžer je plaćen po učinku,a kod ovakvih slučajeva kao što je ovaj naš fiktivni menadžeri doslovno igrače vežu ugovorom za cijeli život i uzimaju im prihode, sjetimo se tužbe Dudu vs Mamić.
TPO (skraćenica od engleske definicije “third party ownership”) e o tome je riječ.

KAKO I ZAŠTO?

TPO je donio neke zanimljive anomalije u svijet nogometa, npr uz veliku pomoć TPO-a su u posljednjem desetljeću funkcionirale čitave lige – od većine južnoameričkih liga, pa sve do portugalske i ruske lige u Europi.

U tekstu koji je objavljen na tportalu stoji: „ Kad smo kod Europe, najbolji primjeri kako TPO može podići snagu kluba, pa i čitave lige nesrazmjerno ekonomskoj snazi države jesu klubovi iz Portugala. Porto i Benfica su bez premca europski velikani, ali to je i jedan Ajax. I dok je Ajax pojam kluba koji je, iako je iz bogate Nizozemske, upravo zbog nemogućnosti da financijski prati ostale nogometne divove pomalo pao u drugi razred europskog nogometa, Benfica i osobito Porto (iz Portugala, koji je po ekonomskoj snazi bliže Hrvatskoj nego li Francuskoj ili Italiji) se više-manje uspješno i nadalje održavaju u vrhu, konstantno igrajući važne uloge u europskim natjecanjima i na transfer-tržištu. Većina najboljih igrača Porta u posljednjim sezonama su bili igrači s TPO ugovorima (poput Falcaa, Moutinha, Jamesa i sl.) do mjere da je u čitavoj prvoj momčadi Porta tek nekolicina igrača bila 100% ugovorno vezana samo s klubom (danas tek sedmorica u punom vlasništvu kluba od 29 igrača).

U pravilu se u TPO ulazilo na dva načina: 1. Igrače se preuzimalo još u mlađim kategorijama, te im se za ustup određenog postotka na pravima tijekom čitave karijere (odnosno, do prodaje tog „trećeg“ udjela) pomagalo u probijanju kroz surovi svijet sportskog profesionalizma, te 2. Kada neki klub nije imao dovoljno sredstava za kupnju kvalitetnog igrača, tada je podijelio trošak transfera s TPO organizacijom i zauzvrat joj dao određeni postotak prava na ugovoru igrača.“

Naravno odličan je primjer nedavnog transfera Neymara u Barcelonu gdje je najveći postotak otišao trećoj strani ili ako se vratimo malo dalje u prošlost transferi Teveza i Mascherana u West Ham,na kraju su i klub i igrači dali ogroman novac da se riješe treće strane.

Potez FIFA-e je hvale vrijedan i možda spriječi raznorazne mutne likove koji zarađuju na talentiranim klincima, pogotovo jer se razlike na TPO ugovorima većinom isplaćuju na crno i ne zna se gdje točno taj novac ide.

 

---

 

Tekst: Josip Mandarić