Sportski aperitiv – LABUĐI PJEV NAJPOZNATIJEG HRVATSKOG POLICAJCA

Rijetko se u svijetu sporta može naći primjer gdje netko s 40 godina na leđima uspije dobiti neku bitku, a zamislite tek kako je to teško u sportovima čija je baza boks i kombinacija ostalih borilačkih vještina.

Uz Janicu, Gorana i Ivicu, Mirko Filipović je zasigurno jedan od najvećih heroja novije hrvatske sportske povijesti. Karijera ovog ” Hulka“ počela je 2000. godine odlaskom iz MUP-a, odnosno iz ATJ Lučko u Japan. Gdje je odlučio na neki način ipak usmjeriti svoju sportsku karijeru jer i dok je bio pripadnik MUP-a osvajao je mnoga odličja u borilačkim sportovima.

Kako to i inače kod nas biva, prvo te priznaju vani da bi te tek onda doma prepoznali kao nekoga vrijednog praćenja. Tako je bilo i s Mirkom. Definitivno do početka prijenosa Mirkovih mečeva malo tko je u Hrvatskoj čuo za grupu „Duran Duran“, nakon njega The Wild Boys je postala kod nas prihvaćena kao i Škorina „ Ne dirajte mi ravnicu“.

Zašto je ovaj zadnji meč protiv Gabriela Gonzagia toliko bitan za Filipovića?

Ako uzmemo u obzir da je jedan od njegovih najtežih poraza u karijeri upravo protiv tog borca, ogromna skepsa u njegove trenutne mogućnosti i vrlo vjerojatno kraj karijere, u slučaju gubitka, zaključak se nameće sam od sebe.

Mirko u ovom meču nije smio izgubiti. Upravo se ta želja vidjela od samog početka meča, iako je dobio jedan nezgodan udarac laktom u arkadu gdje je postojala mogućnost da sudac prekine meč zbog obilnog krvarenja. Slijedila je ofenziva

CroCopa gdje je s par udaraca laktom u glavu srušio protivnika na parter i dokrajčio ga u maniri najboljih rimskih gladijatora te poslao Gonzagia u bolnicu na rekonstrukciju lica. Odjednom je četrdesetogodišnji djedica postao glavna vijest u sportskim krugovima. Ipak ima još snage u njemu.

Ono što fascinira su izjave poslije meča. Mirko je klasični dokaz da se snagom volje i neumornim treningom može jako puno postići u životu i kada brojke nisu na vašoj strani. Novac više tu nije niti bitan jer Mirko je sigurno zaradio dovoljno, nije bitno niti hoće li vas kasnije netko više zvati na nastupe, nego je bitno samo da sebi dokaže da on to može.

”Žao mi je što sam razočarao velike stručnjake, ali i one koji su se kladili protiv mene pa izgubili novac. I to mi je bio veliki motiv. Samo neka me nastave tako motivirati i dalje.”

Upravo je to ono što krasi sportaše koji nikada neće prestati biti bolji i koji su najbolji ambasadori svoje države . Dok se godinama daje ogroman novac klubovima kojima je najveći uspjeh prodati klinca sa 16 godina u neki strani klub i napuniti svoje novčanike, Mirko je primjer gdje je dovoljno imati ogromnu volju i ljubav prema poslu koji radiš. Moramo imati na umu da nema Japanca koji nije čuo za famoznog borca, s tamo nekog brdovitog Balkana. Bivši premijer Japana je njegov veliki obožavatelj i definitivno je Mirko uvelike zaslužan zašto turisti iz te zemlje dolaze kod nas.

Sasvim sigurno još ćemo uživati u borbama Mirka Filipovića jer on neće stati na tome da mu godine određuju kraj, kao i gladijatori u starom Rimu koji su se borili dok im Car ne da slobodu, tako je i za Mirka pojam te slobode osobni unutarnji mir koji će biti potpun kada svima dokaže da je najbolji.

---

 

Tekst: Josip Mandarić
Foto: Facebook