Dnevnik slučajnog prolaznika

Smij se, samo se smij!

Ivan Tominac

Opet sam u tramvaju. Toliko vremena provedem u gradskom prijevozu da bih ga mogao nazvati drugim domom. Na sreću nije, ne bih ovdje bio sretan. Sumoran dan, oblaci su se nadvili nad Zagrebom. Kiša će. Tlak u zraku bio je visok, toliko da si se probijao kroz prazninu, kao da odguruješ nešto ispred sebe. Poneka lica bila su nasmijana, poneka tužna, a poneka su buljila u mobitel. Sljedeća stanica je Traumatologija, kaže gđa Matković. Ugrabio sam mjesto. Sjeo sam i izvadio Malog princa. Odlučio sam ga pročitati još jednom. Zgrabivši ga jutrom imao sam namjeru da me nadahne za današnji dan, jer bio sam nekako prazan, bez motivacije. Sve što sam htio jest ostati u krevetu, ali obveze vrište i zovu te. Ne možeš im pobjeći, a treba skupiti dolazaka dovoljno za potpis i pristupanje ispitu.

Za čudo na tramvajskoj stanici Traumatologije u tramvaju se pojavio broj ljudi veći od očekivanog i tramvaj se na brzinu napuni. Dignuo sam se i prepustio sam mjesto starijoj gospođi, a onda sam uobičajeno tražio nova zanimljiva lica. Htio sam vidjeti ljude koji se smiju, ali nekako ih je nedostajalo. Negdje u daljini začuh smijeh, grohotan i nekako poseban. Tražio sam lice, ali gužva mi nije dopuštala. Ljudi nabijeni poput sardina u kakvoj konzervi naslonjeni jedni na druge nisu mi dali prostora ni da stanem na prste. Za nekoliko stanica tramvaj se malo ispraznio. Oosoba koja se tako od srca nasmijala možda već korača prema svom domu, a htio sam da samo malo tog osmijeha podjeli sa mnom. Osmijeh je zarazan. Osmijeh ispunjava. Osmijeh nadahnjuje. Prilika je odšetala, pomislio sam.

Negdje u daljini začuh nerazgovijetan govor. U interakciji s tim glasom začuh jedan mili glas, pun razumijevanja. Čuo sam strpljenje. Čuo sam i osmijeh. Ponovno. Opet drugačiji i opet grohotan. To je bio onaj isti osmijeh koji sam već čuo. Ovoga puta sam odlučio, želim vidjeti to lice, te oči, tu sreću. Pokaži se. Ne skrivaj se od mene. Neću ti ništa. Dobro, možda hoću. Možda ću ti se osmjehnuti.

Pogled u daljinu. Opet. Uspješan. Tramvaj poluprazan. Majka se igra s djevojčicom. Nije to bila bilo kakva djevojčica. Bila je posebna. Posebno lijepa. Posebne energije i posebnog osmijeha. Ipak, povijene glave. Sjetio sam se da sam taj isti osmijeh čuo baš na tramvajskoj stanici Traumatologije. Mora da je tamo ušla. Sigurno je imala nezgodu. Djevojčica se opet nasmijala. Opet grohotom. Majka ju je počela smirivati, nastojeći joj ukazati na nepodobnost situacije i pravljenje buke u gradskom prijevozu. Ja sam htio da se smije. Nemoj prestati. Smij se. Tvoj osmijeh tako je poseban. Ti si posebna. Radilo se o djevojčici s Downovim sindromom. Taj ekstra kromosom je stvarno ekstra. Nisu oni samo ekstra slatki. Njihov osmijeh je ekstra čaroban. S masnicom na obrazu, nalazi razloga za smijeh. Smije se na majčin šapat. Ne smije se ona bilo kako. Smije se i poručuje vam da se i vi smijete. Zajedno s njom. Pogled joj je odlutao. Promatrala je ljude. Ja sam buljio. Bio sam nepristojan, ali nisam mogao drugačije. Ne u tom trenutku. Ja beživotan stojim u tramvaju i gledam djevojčicu koja je imala daleko burnije veče ili jutro, a nalazi razloga za sreću. Kada me pogledala, pogledao sam u pod. Bilo mi je neugodno. Buljim. Ako se pojada majci, njena majka neće znati zašto to radim. Neće znati da stojim i da se divim. Vončinina, začuje se opet gđa Matković, djevojčica daje majci ruku i izlazi iz tramvaja. Ispadne joj Labello. Rozo. Blijedo rozo. Još ga se sjećam. Dokotrlja se do gazišta moje tenisice. Podignem ga i uručim ga djevojčici. S osmijehom. Reče ona meni: „Hvala striček. Super si.” Odšutio sam osmjehnuvši se još jednom, a u meni bujica osjećaja. Hvala tebi.

Piše u Malom princu: „Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati.” Društvena stigma ljude stavlja u kutije, a ja se kladim, kladim se da djevojčica iz tramvaja može liječiti  osmijehom. Može liječiti pogledom i s nekoliko riječi. Ona vam može ponuditi ono što izgubljeni tražite. Tragao sam za osmjesima, a dobio sam jedan, tako poseban i tako drugačiji.

Pogledajte spektakularan video kanjona rijeke Like!


Foto: pixabay.com

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u