Skok u visine

Zasigurno u životu ima važnijih stvari od sporta, pa i sporta na Olimpijskim igrama. No, on što su nam hrvatski olimpijci priuštili u proteklih mjesec dana čini nas ponosnima, ne samo zbog iznimnih postignuća i nevjerojatnih deset medalja. Naši sportaši pokazali su ponajprije poniznost i skromnost, vrline koje danas baš i nisu u vrhu omiljenih. U svijetu u kojem se cijeni izvrsnost, pomicanje granica nedodirljivosti i pouzdanje u vlastite mogućnosti i snage, neki su od njih jasno rekli komu pripadaju sve zasluge za njihov uspjeh.

Nisu to samo njihovi vrijedni roditelji, koji najbolje znaju kako je teško imati sina ili kći koji se bavi profesionalnim sportom. Nije to ni Hrvatski olimpijski odbor, koji smatra da je učinio sve da bi se postigli vrhunski rezultati. Nisu to ni ulizice političari, koji se pojavljuju da bi pobrali lovorike, skakuću naokolo i smješkaju se pred fotoaparatima, pogotovo u vrijeme praznih obećanja, iliti pred izbore.

Među svim osvajačima odličja, kojima sam se iskreno radovao, jedna je sportašica posebno dodirnula moje srce. Blanka Vlašić, nakon svih teških trenutaka u svojoj karijeri, u Rio je ponijela samo vjeru. I to ne vjeru u svoju snagu i moć, nego, kako mu se s poštovanjem obraća, Gospodina koji joj je udijelio nezasluženi dar. Po njezinim riječima, tamo gdje je ona stala i nije mogla dalje, Gospodin je nastavio. Te su me riječi pomalo posramile, jer, eto, i ja sam katolik, ali prečesto zanijemim pred ponudama ovoga svijeta i zaniječem svoju vjeru pred ljudima koji imaju neke druge životne prioritete.

Ova skromna Splićanka ne mari za takve sitnice. Nije marila ni onda kad se jasno založila za brak kao zajednicu muškarca i žene, unatoč prijetnjama o prestanku sponzorstva. Mogla je i nakon ovog velikog uspjeha prešutjeti, ali nije. Morala je povikati svijetu i jasno reći tko je onaj koji je jača i kojemu pripada sva slava.
Naravno, u katoličkoj Hrvatskoj neki su jedva dočekali da joj se mogu narugati i ismijati njezinu „zaostalost“. Jer, tko još vjeruje u te ispraznosti? Zar nije bolje imati neke svoje rituale i uzdati se u bioenergetičare, nositi neku amajliju za sreću ili vjerovati u iscjelitelje tijela, ali ne i duše? Takvima nije jasno da postoje milijuni mladih, ne samo sportaša, koji svoj život predaju u ruke Stvoritelja koji ih nosi na dlanu. Koji vjeruju u Boga i mole krunicu. Koje li drskosti!

Došlo je i takvo vrijeme. Vjeru se uporno želi zatvoriti u sakristiju i prikazati kao nešto posve osobno i privatno o čemu nije potrebno govoriti. Međutim, svako svjedočanstvo, pa i naših sportaša, proslavlja Boga u ovom svijetu i dodirne poneko srce željno podrške i ljubavi. U tome je prava veličina svakog bačenog koplja, posljednjeg zaveslaja ili preskočene letvice.

Dragi olimpijci, vama hvala za trenutke ponosa i radosti, ali samo Njemu slava.

 

---

Foto: pixabay