Kolumne

Šišanje ovaca , zanat ili umijeće?

Pričajući o prošlosti nekoliko sam puta spomenula kako su Ličani prije bili stočari, što znači da su se bavili uzgojem ovaca. Držati ovce bilo je normalno u svakom domaćinstvu jer osim mesa ovca je davala još nešto važnije, a to je vuna. Upravo zato današnju kolumnu posvetit ću vuni i šišanju ovaca.

Šišati ovce neophodno je znati za svakog uzgajivača ovaca. Ovce su se šišale jednom godišnje iako su neki (ali rijetki) šišali ovce i dva puta. Ovisno o temperaturama zraka i vremenskoj prognozi šišanje ili striža ovaca započinje od sredine travnja pa sve do početka lipnja iako u nekim krajevima

Hrvatske započinje i kasnije što prije svega ovisi o porastu nove vune. Sam zahvat šišanja obavljao se ručnim škarama dok danas možemo vidjeti i električne škare. U velikom stadu prvo su se šišali ovnovi i jalove ovce jer im vuna prije podraste, a nakon toga se šišaju ovce koje su se janjile. U Ličkim krajevima autohtona pasmina ovaca bila je Pramenka. To je vrsta ovce koja uglavnom ima dugu i oštriju kvalitetu vune.

Šišanje se obavlja tako da ovcu uhvatimo jednom rukom prednju, drugom rukom stražnju (obje lijeve ili obje desne) i spustimo ovcu leđima na tlo. Zatim se uspravi prednji dio ovce u položaj kao da sjedi. Jednom se rukom pridržavaju glava i vrat dok se s drugom rukom šiša. Šišanje započinje od trbuha. Nakon trbuha šiša se vrat pa lijeva strana, zatim leđa pa druga strana, tako da se završava s desnom stražnjom nogom i repom.

U selu je uvijek postojalo onih koji su bili majstori za nešto pa je tako bilo i onih koji su bili najbrži i najspretniji u šišanju ovaca. Osim jako dobrih i oštrih škara trebalo je imati snažne ruke te vještinu i spretnost brzog šišanja. Tako se po ošišanim ovcama moglo vidjeti tko je u selu majstor a tko ne. Ponekad su čak oni kojima je šišanje išlo lošije plaćali tim seoskim „majstorima“ da oni to naprave. Danas uglavnom uzgajivači ovaca plaćaju ljude koje se bave šišanjem ovaca i koji su tu tehniku šišanja tako usavršili da šišanje traje puno kraće nego prije.

Šišanje ovaca bilo je važno za svaku obitelj. Šišajući ovce dobivala se vuna od koje se proizvodila odjeća za čitavu obitelj. Pazilo se dobro na svaki komadić vune. Vuna se nakon šišanja prala i raščešljavala, zatim se selektirala po onome za što je namijenjena. Ponekad se vuna trampila za nešto drugo što je obitelji bilo potrebno. Vuna je bila važna i jako se cijenila.

Danas je, na žalost, vuna otpad. Ljudi ne shvaćaju i ne cijene njenu vrijednost. Iako i danas ima onih koji se bave uzgojem ovaca rade to isključivo radi mesa. Ovce šišaju jer je to neophodno ali vunu bacaju. Jako je malo ljudi koji se bave preradom vune. Uglavnom su to udruge koje vunu prerađuju u manjim količinama radi izrade tradicijskih nošnji ili određenih proizvoda. Takve su udruge shvatile vrijednost vune ali još uvijek ih je premalo i količina vune koju one otkupljuju i prerađuju relativno je mala pa se i dalje velika količina vune baca.

Naši stari bili su puno zdraviji, a možda je razlog upravo tome i prirodni materijali koji su nosili. Bilo bi dobro kada bi svatko od nas prepoznao vrijednost vune i mogućnosti koje nam ona nudi, pa osim što bi spasili vunu od propadanja nosili bi zdravije i kvalitetnije materijale.

 

Foto: pixabay

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close