Ako si zauzeta, nisi oduzeta

Vjernost. Tema o kojoj se često raspravlja na kavama. Ako se o njoj šuti, o njoj se razmišlja. Tema koja nas vječno kopka, izaziva misteriju, jer nekad je nevjera bila ono čemu smo se čudili, a danas je to upravo vjernost.

Zašto je to tako i kako smo uopće došli do toga? S kime god pričam, iza sebe ima neku lošu vezu. Bio je prevaren ili je prevario, ili čak oboje. I što više s ljudima razgovaram, sve mi je jasnije da smo gotovo svi uključeni u neku vrstu nevjere.

Izađem van s curama, idemo u noćni provod. Sve je super, sredile smo se, stavile par kapi parfema. Želimo se samo dobro provesti, odmoriti od svojih muškaraca, ali izlazak, naravno, nikad ne prođe bez nekog napornog frajera kojeg se jedva riješimo. Kažeš “zauzeta sam”, a on odgovori “ako si zauzeta, nisi oduzeta”.

Postoji li napornija i izlizanija rečenica? Kad je i kroz šalu čujem, prevrnem očima. Danas, nažalost, ni prsten na ruci ne znači vjernost i poštenje u dobru i zlu.

U tom izlasku sretnemo nekog poznanika ili prijatelja. Pozdravimo se, a on stavi ruku ispod njenih rebara, na struk. Okrzne, primi nenadano, prođe joj po leđima. Mnogima to laska. Žene se osjećaju poželjno, a muškarci kao pobjednici. No, nisu li to već pomalo intimni i rezervirani dodiri?

Mnogi prelaze granice dobrog ukusa, mnogi si dopuštaju i više nego što bi smjeli, jer netko tko te voli i koga voliš, doma čeka. No oni koji ne varaju, danas su u manjini. Danas se podrazumijeva da je sve dopušteno i da svima prija i laska tuđa pažnja pa su intimniji dodiri i kontakti učestaliji. Ljudi se ne obaziru na to je li netko tko im se svidio zauzet, a to tako krene, jer sad smo si dobri i sad smo frendovi i ti nam dodiri ništa ne znače dok jednom netko nekom ne šapne: “Ej, ja bi s tobom…”.

Naravno da pažnja svima godi i da je flert zdrav, no mi smo ti koji flert dopuštamo. Svjesno ulazimo u njega. Svjesno (ne) reagiramo kad nam netko priđe ili pošalje poruku. Ako dajemo povod, varamo li?

Rekla bih da varamo. Varanja je bilo i prije, ali društvene mreže su uvelike pomogle da jedni drugima budemo dostupniji i da si ulazimo u živote. Danas je varati lakše no ikad.

Pitanje je: Zašto varamo? Zašto tražimo još nešto ako imamo sve? Možda nije problem u našem partneru. Možda imamo svoje vlastite komplekse koji nam ne daju mira. Imamo vlastite demone i požude, ali rijetki su ti kojima igre varanja potraju bez da ih se otkrije.

Mnogi varaju iz dosade, mnogi zbog znatiželje, mnogi  zbog vlastite nesreće, mnogi zbog seksa. A gdje je tu ljubav?

Gdje se izgubila ljubav u ovome svijetu, pogotovo među mladima koji tako lako gube nevinost i mijenjaju partnere skoro svaki vikend, ljube se po klubovima uz litre alkohola i završavaju u jeftinim toaletima za par minuta užitka?

Jesu li sretni kada se probude sljedeće jutro sami i prazni?

S druge strane, postoji i ono drugo varanje. Ono kada voliš tog nekog s kime se nalaziš tajno, a onog koga voliš javno više ne voliš. I dalje se pitam, gdje je tu onda ljubav, i tko koga vara na kraju priče? Život ti postaje laž. Prođu godine, a ti spoznaš vlastito nezadovoljstvo.

Tko iz takvih priča izlazi sretan? Tko je taj što drži pobjednički pehar kad se spuste zastori i kad publika ode pa ostanete sami ti i taj kojeg varaš?

Vjernost je poželjna kad je u pitanju netko tvoj, ali ako je tuđi onda koga briga, zar ne?

“Ja varam tebe, ali ti mene nemoj!”

To ne ide tako. U ljubavi se ne vara. Tko u ljubavi vara, sam je sebe prevario.