Kako su se i kakva su se imena nekoć davala djeci?

Oduvijek mi je bilo zanimljivo čitati razne članke na temu „ Najljepša dječja imena“ ili „Koje ime dati svom djetetu“, a pogotovo „Top 10 dječjih imena“,jer sam se pitala tko zapravo odlučuje o tome koje je ime najljepše ili koje bi ime netko trebao dati svom djetetu? Jeste li se ikada zapitali zašto se vi zovete baš tako i što je to utjecalo na vaše roditelje da vam daju baš to ime. Dakle, kao što ste mogli i zaključiti ova kolumna posvećena je našim imenima.

Kako su se i kakva su se imena nekoć davala djeci?

Prije su se djeci davala Biblijska odnosno svetačka imena pa zato nije ni čudo da je u Lici u svakom selu bilo i po nekoliko Ivana, Stjepana, Tomislava, Josipa , Luke ili Petra, a uz njih bio je i poneki Andrija, Marko, Filip, Ante, Nikola, Frane ili Jure. No zanimljivo je kod imena bilo što su tako zvali samo na papiru, a u stvarnosti su se odazivali ili na skraćenice ili izvedenice od njihova imena pa je tako Ivan bio Iva ili Jiva, Petar – Pera, Tomislav – Toma, Stjepan – Stipa ili Stipica, Matej – Mata ili Mate, Frane – Franja, Nikola – Nina, Andrija – Jandra i razne druge izvedenice. Muška imena su se zapravo nasljeđivala pa je tako prvi sin koji bi se rodio naslijedio očevo ime, koje je njegov otac naslijedio od svojeg oca, kako bi se loza nastavila . Ostali sinovi dobivali su imena po stričevima ili ostalim precima iz obitelji.

Ženska imena također su nasljeđivana po majkama ili bakama, ali su davana i po cvijeću ili također iz Biblije. Pa su najčešća bila Dragica, Ružica, Mandica, Ivana, Katica,Lucija, Marija, Eva, Ana, Mira, Slavica, Franca i sl. Ženska su imena također imala svoje umanjenice ili izvedenice po kojima su se zapravo djevojke i žene odazivale. Pa su tako bile Ružica – Ruža ili Roža, Mandica – Manda ili Mande, Katica – Kata ili Kaja, Lucija – Luce, Marija – Mare, Ana – Ane, Slavica – Slave i sl.

Osobito se pazilo na određene svetce u kalendarskoj godini pa ako bi se dijete rodilo na neki svetak, govorilo se da si je izabrao i ime. Prilikom krštenja obavezno se upisivalo to ime, a ponekad se dodalo i ime koje je naslijedilo po ocu ili majci pa se događalo da dijete ima dva imena i često se dešavalo da dok ne krene u školu ne bi niti znao koje mu je pravo ime upisano.

U selu je prije znalo biti i po nekoliko osoba istog imena ili prezimena što je tada bilo i normalno jer se osim ovih nekoliko navedenih imena druga nisu ni koristila niti se za njih znalo. Tada bi svaka obitelj imala svoj nadimak pa bi se uz ime dodao i nadimak po kojem se raspoznavalo o kome se točno radi, a o nadimcima ćemo neki drugi put.

Danas kod nas još uvijek u nekim obiteljima možemo vidjeti isto ime kod oca i sina što nam se čini pomalo i smiješno no nekoć je to bila tradicija i čast. Prvi sin u kući uvijek je bio posebno veselje baš zbog tog nastavljanja loze odnosno nastavak imena i prezimena. Imena su prije bila izvorna i domaća, ali i svetačka što se prije jako gledalo i cijenilo. Dok je danas situacija znatno drugačija.

Danas roditelji daju svakakva imena svojoj djeci pa se po imenu više i ne zna tko je od kud, ponekad po imenu ne znamo da li je muško ili žensko. Danas se sve više koriste strana imena koju djeca dobivaju po poznatim nogometašima, glumcima iz filmova ili serija, popularnim pjevačima ili bilo kojim drugim javnim osobama poznatim širom svijeta. Sve se rjeđe koriste ova naša stara, izvorna i domaća imena. Danas više sinovi ne nasljeđuju imena svojih očeva, a sve se manju daju imena i po ostalim precima iz obitelji.

Žalosno je zapravo to kako svi mi žudimo za nečim novim i neobičnim i ne shvaćamo koliko je zapravo ono naše staro i izvorno posebno i lijepo. Kao što su nama lijepa strana imena tako su i strancima lijepa i posebna naša imena pa stoga ne dozvolimo da se Ivan, Petar, Stjepan i Josip pretvore u Ronalda, Ezela, Rikarda ili Eduarda. Čuvajmo naša imena jer ona su uvijek bila dio nas i dio naše osobnosti.

 

---

Foto: pixabay