Riješen MISTERIJ zagrebačkih crnih točaka: “Pokušat ću ti ispričati prihvatljivu priču, u gabaritima istine”

LIKACLUB

U posljednjih nekoliko godina, gotovo svatko tko živi ili češće boravi u širem centru Zagreba mogao je primijetiti posve specifičan urbani fenomen — naljepnice na proizvoljnim mjestima u javnom prostoru, u obliku debelih crnih točaka.

Broj crnih točaka varira od lokacije do lokacije, ali najčešće se pojavljuju tri, postavljene u čvrstu formu svojevrsnog trokuta. Ako ih je više, trokut točaka multiplicira se u najrazličitijim grafičkim kombinacijama i kompozicijama, ostavljajući uznemirujući dojam neprekidnog širenja. Jer, ne znajući tko ih lijepi i zašto, je li to jedna osoba ili više njih, s umjetničkim pobudama ili bez, prolaznici su od samog početka u crne točke upisivali vlastita značenja, što se moglo lijepo vidjeti i u prilogu na ovu temu, koji je gore potpisani složio za posljednju lanjsku epizodu TV-emisije Transfer na HRT3 (video).

Interpretacije variraju od slutnji da je riječ o amblematskoj komunikaciji neimenovane sekte, preko pretpostavki o još nesvršenoj gerilskoj reklamnoj kampanji, do oboljenja od ospica koje su odjednom pogodile grad. U svakom slučaju, sasvim je jasno da su crne točke itekako podatne za rasplitanje u raznovrsnim smjerovima, a svojom rigidnom apstrakcijom djeluju kao šaka u oko u prostoru grada zagušenom golemim količinama nametljivih informacija.

Gdje se sve crne točke mogu vidjeti? Pojavljuju se zaista svugdje, kao što smo već pisali — na skoro svim komadima urbane opreme (klupe, koševi za smeće…), vrlo su česte na trafostanicama, da ih se pronaći i na prijemčivim fasadama, a praktički se neizbježne u javnim WC-ima i zahodima kafića i klubova, posebno u popularnom Krivom putu u Savskoj ulici. Poznajem puno ljudi koje su crne točke duboko zadivile svojom hermetičnošću, ali ih znadem barem jednako mnogo kojima su upravo zbog toga beskrajno iritantne, ali i neprijatne. Na kraju krajeva, u čemu je tajna crnih točaka? Dakako, to pitanje je i nas dugo mučilo.

Čudnom igrom slučaja, uspjeli smo nabasati na osobu koja stoji iza ovog umjetničkog rada (naposljetku se pokazalo da se crne točke ipak mogu tako klasificirati), te ju nakon dugih priprema privoljeti na intervju. Autor još uvijek drži do svoje anonimnosti, tako da smo se suzdržali od fotografiranja i objavljivanja biografskih podataka, a konteksta radi možemo spomenuti da je nekoć davno završio Likovnu akademiju u Zagrebu, nakon čega njegova umjetnička praksa pritajeno vrije, da bi proključala u crnim točkama, naočigled sviju. Nakon što smo nadvladali izvornu nelagodu našeg sugovornika i njegovo zaziranje od diktafona, klupko priče polako se počelo odmatati, a s njim i naše razumijevanje crnih točaka, čije se značenje tijekom razgovora samo produbljivalo.

► Kad si počeo raditi crne točke i što te potaknulo da se “baciš” u medij ulice?

Ovog proljeća ili ljeta bit će tri godine. A do toga je došlo… Pokušat ću ti ispričati prihvatljivu priču, u gabaritima istine. Gledajući unatrag, pogotovo ako te se proziva za nešto u pozitivnom smislu, sklon si stvari pomalo mitologizirati. To je činjenica. Razlozi su bili privatne prirode. Naime, zapitao sam se što mogu raditi najmanje, u čemu me može biti najmanje, a da u tome ipak bude nečega. Kad radiš bilo što, potrebna je određena doza volje, za umjetnost pogotovo, ako ovaj rad tako kategoriziramo, odsad pa nadalje. On se nije odjednom dogodio, do toga je trebalo doći. Bio je to proces, koji je čak dosta dugo trajao. Počeo sam s jednom. No, i prije te prve točke, bavio sam se određenim umjetničkim praksama koje su za njih jako bitne. Vidio si moje crteže, od njih mogu pratiti korijenje uzroka koji su me naveli da krenem prema točkama. Postoji čitavi korpus tih razloga… Crteži su dobar primjer, jer sam iznad svakog nacrtanog motiva bilježio koliko mi je vremena trebalo za njega. Dolazilo je do situacija da sam s jedne strane imao estetski razvijen portret, na primjer, a s druge potpuno amorfnu mrlju, za što mi je trebala jednaka količina vremena. To je bilo samo po sebi zanimljivo, jer je došlo do poništavanja ustaljene semiotičke hijerarhije. Budući da je oboje postalo jednako bitno, mrlje sam pokušao još više komprimirati. Smanjivao sam ih do točaka po kojima bih šarao jednako dugo koliko mi je trebalo da nacrtam nešto konkretno. Već su se tu pojavile kompozicije i strukture koje koristim i dan-danas, pa čak i tri crne točke.

Cijeli razgovor pročitajte na zagreb.in-u ovdje.


Izvor / Foto: zagreb.in

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u