Književni petak

Recenzija knjige – “Šale su ostale kod kuće”

“Šale su ostale kod kuće” zbirka je putopisnih priča, novinara i pisca Gordana Nuhanovića. Kroz niz od trinaest priča autor nam na duhovit način dočarava doživljaje sa svojih putovanja po zemljama bivšeg SSSR-a.

Priče su nastajale u razdoblju između 1998., kada je autor otputovao u Armeniju, i 2012., za njegova boravka u Kazahstanu. U međuvremenu je proputovao Azerbejdžan, Gruziju, Moldaviju, dvije međunarodno nepriznate državice Nagorno Karabah i Pridnjestrovlje, odnosno Transnjistriju, te Latviju, Litvu, Estoniju i Kalinjingradsku regiju koja je dio Ruske Federacije, iako s njome nema fizičkog kontakta.

Autor na vrlo duhovit način donosi doživljaje s tih istih putovanja, iz nama veoma udaljenih zemlja. Vrlo jasno nam je dočaran sav kaos, siromaštvo, korupcija i ono što je kod nas možda i zaboravljeno, diktatorski režim. Priče su lako čitljive i popraćene fotografijama. Likovi su opisani na vrlo osebujan način, u nekim dijelovima čak se stječe dojam kako su osobine likova pretjerane i u kombinacijama s određenim situacijama, sve poprima notu tragikomedije.

Mnoštvo je likova prošlo kroz knjigu. Jedan se posebno istaknuo pa je čak dobio i svoju kratku ali posebnu priču, pod nazivom “Mis Azerbejdžana 92.”

“Vafa je bila samohrana majka dvaju sinova – frizerka s plaćom od 220 manata, što je malo više od tisuću kuna, kojima si u divljem Bakuu možeš obrisati guzicu. Isto to mogla je učiniti i sa svojom titulom mis Azerbejdžana 1992.”

Kada ovo pročitaš dobiješ dojam da nam te daleke zemlje nekako i nisu tako daleke, barem kada je riječ o onome što možemo učiniti s plaćom.

Priča koja je mene posebno zaintrigirala je: “Agencija za obaranje ruku”.

“Inače, svako jutro sam dolazio pred Državnu agenciju za obaranje ruku u nadi da će se netko pojaviti na poslu. Bila je to jedna leprozna staljinka bez balkona, smještena nadomak parka koji je dijelio Šeher od zaljeva. Pokraj zajedničkog ulaza u zgradu bila je uredno izvješena ploča s državnim grbom i dvojezičnim natpisom, na azerskom i engleskom jeziku, ali radno vrijeme Državne agencije za obaranje ruku nije bilo navedeno. uredi su bili na trećem katu.  Gore na vratima, pisalo je isto što i dolje. Jednom sam iznutra čuo zvonjavu telefona i to je bilo sve. Sejmuru nije bilo jasno zašto mi je toliko važna ta institucija. On nikada za nju nije ni čuo.”

Naslova vas privuče, početak priče još više, a onda razočaranje! Ništa ne doznate, što je to Državna agencija za obaranje ruku ostat će neriješeni misteriji ove knjige, i to je moja jedina zamjerka.


 

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close