Recenzija knjige : “Gola istina”

Autobiografska knjiga Nives Celzijus “Gola istina” , koja je prema tvrdnjama Premier Medie prodana u 50 000 primjeraka u Hrvatskoj, te nakon objave u Srbiji i Crnoj Gori čak u 100 000 primjeraka. Od strane izdavača, “Premier Media”  i “Znjane”  najavljivanja kao : „Uzbudljiva, dramatična i nadasve potresna knjiga koja otkriva naličje tobožnjeg glamuroznog života medijskih zvijezda i zvjezdica, čije avanture svaki dan pratimo u našim medijima.“  podijelila je javnost.

Zbog skandala s nagradom “Kiklop” u kategoriji hit godine 2008. zadržala se u medijima i duže od očekivanoga. Nives je svoju nagradu na kraju i dobila, čime je završena višegodišnja trakavica u kojoj je udruga “Sajam knjige u Istri” odbila dodijeliti nagradu, smatrajući je nedostojnom “književne elite”, pa je Nives pravdu morala istjerati sudskim putem.

 „Ne sudi knjigu po koricama“ opće je poznata izreka i moja osnovna misao vodilja kada odabirem što čitati. Time sam se vodila i ovoga puta, nisam sudila knjigu po koricama, iako bi se iz korica dalo zaključiti tko je i zašto kupovao ovu knjige i zašto je tako brzo dosegla veliki čitatelja.

“Gola istina” je dvjestotinjak stranica zbunjujućeg ali lakog štiva. Posebno je zanimljiv podnaslov knjige, “autobiografija s grupnim iskustvom“. To je prva stvar koja zbunjuje. Iskreno niti sam sigurna što konkretno znači “grupno iskustvo” ako je autobiografija u pitanju, niti mi je jasno tko je tu onda ustvari autor?  Tijekom čitanja pak zbunjuje defile mnoštva jednostavnih likova, koji ispadaju iz priče i prije nego li su u nju zapravo ušli.

Ono što je moguće zapaziti na prvu, jest činjenica kako se s velikom lakoćom priča o siromaštvu, seksizmu, kriminalu, obiteljskom nasilju, prostituciji i najšokantnijem od svega silovanju. Usudila bih reći kako se o određenim mučnim situacijama priča kao da se prepričavaju događaji s jutarnje kave na špici. Što me navodi na razmišljanje koliko u svemu ustvari ima istine a što je od svega plod nečije mašte.

Pojavljuje se puno repeticije, vrijeme skače naprijed-nazad, a stav glavnog lika mijenja se kako vjetar puše.  Na kraju opće stečeni dojam je kako se glavni lik ni najmanje ne trudi suočiti sa svojim problemima, niti ih pokušava riješiti.

Ako je sve što piše u knjizi istina, iskreno mi je žao loše sudbine i upropaštene mladosti autorice. S druge strane ako je sve fikcija, moram reći da je poprilično loša fikcija. Zasluženo ili ne, hit je godine. “Kiklop” je osvojila ali mene ne.

 

Foto: Index