Kolumne

Razmišljam naglas – Život piše romane

Rodila se djevojčica! Nije važno roditeljima jeli muško il žensko, bitno da je dijete zdravo. Dvije godine kasnije rodilo se i drugo dijete, također djevojčica. Rasle su bezbrižno baš kao sva djeca, centar svijeta bila im je igra. Tek ponekad naletjele bi na majčino tužno lice, suzne oči, koje je vješto skrivala, ali one su ih vidjele. Otac je bio, a eto, samo otac. Nije previše imao brige oko njih dvije, niti se njima previše bavio. Sve do jednog dana, kada je majka odjednom klonula… Ostala bez snage, dan po dan, sve je manje toga mogla… Dijagnoza liječnika nimalo obećavajuća. Pola godine borbe sa zloćudnom bolesti, pola godine strepnje, pokušavanja, svih mogućih pokušaja u kojima je još jedini mogući spas bio u presađivanju koštane srži, koji je prošao odlično zahvaljujući donoru njezinoj sestri, ali sve nade za oporavkom ubrzo su pale u vodu. Opaka bolest ipak je bila jača.

Do tada bezbrižne djevojčice, odjednom su se našle u surovoj stvarnosti. Život je krenuo dalje, iako više ništa nije bilo isto. Ulogu majke tada je preuzela baka, a otac, uglavnom kao i do tada. Sve materijalno bilo je u njegovim rukama i doista tim djevojčicama ništa nedostajalo nije, ali baka, ona je znala i često znala reći „Tata je, ali mama je mama.“

Djevojčice su rasle, u školi bile jako dobri učenici, čak i uzori što su dolazili viši razredi jer su svoj život posvetile tome da otac bude s njima ponosan. Tako je i bilo. Kud god je išao, vodio ih je svaku s jedne strane i uzdignute glave hodao sa svojim kćerima. Svi su se za njima okretali, ali nitko, baš nitko nije znao da su te djevojke duboko u sebi bile nesretne. One nisu živjele život svojih vršnjaka, one su živjele život kakav su smatrale da njihov otac želi i doista on je to želio.

Vrijeme je prolazilo… One više nisu bile djevojčice nego odrasle mlade djevojke, a u to vrijeme i otac je odlučio kući dovest drugu ženu. Nisu se one bunile, a i s bakom su često o tome razgovarale u smislu „Mlad je i zaslužuje bit sretan“, ali… malo pomalo, djevojke su počele ulaziti u konflikte s novom ženom u kući, a otac, razumljivo uvijek bio u sredini vatre. Nikad nije znao nekako napraviti mir, uvijek je prepuštao da to same međusobno rješavaju. Sve do jednom, kada se dogodila prava eksplozija emocija, neslaganja i kada je na njihovu veliku žalost otac stao na stranu svoje nove žene.

Cijeli svijet srušio im se u vodu. Te djevojke od tog trenutka postale su bit očeve princeze i postale su nitko i ništa. Odlazile od kuće, težile k tome da se što prije udalje od obiteljskog doma, zapustile završnu fazu fakultetskog obrazovanja.  Jedna od njih otišla je na selo, u vikend kuću, u nadi da će ondje pronaći posao i maknuti se zauvijek iz grada i od svih tih obiteljskih problema. No, ni tamo mira nije bilo. Otac, kad je načuo da djevojka izlazi s mladićem iz sela, došao je i stavio pred nju dva izbora „Ili ideš sa mnom u Zagreb ili kamo god znaš, ali u ovoj kući nećeš bit!“ Imala je vremena čak jednu noć razmišljati što učiniti.

Ni jedan izbor koji joj je ostavio nije bio onaj koji je ona željela. Ni jedan, ali ovaj drugi „kamo god znaš“ činio se u tom trenutku kao najbolji, tim više što je i mladić s kojim je bila u vezi i sam u telefonskom razgovoru rekao „Ako ne želiš ić u Zagreb, dođi k meni.“ Sve se upravo tako odigralo. Ona je otišla k njemu, ali znala je, duboko u sebi znala je da takav početak zajedničkog života neće i ne može bit sretan tim više što su joj se uvukle očeve riječi u sjećanje koje je na odlasku izgovorio tom mladiću „Vidjet ćeš kakva je ona osoba, hoće li i s tobom bit dugo u miru!“. No, krenuli su u zajednički život, odlučili osnovati obitelj, malo po malo uredili i kuću koju je on već prije nego li je ona došla, zidovima priveo do krova.

Nakon pola godine rodilo se njihovo prvo dijete, dječak. Taj dječak bio je dar od Boga, jer je i očevo srce prepuklo i morao je doći i vidjeti svog unuka. Koliko god su imali lijep brak, trenutak kada je otac počeo dolaziti i posjećivati svoju kćer i unuka, kao da je postao trenutak početka razora braka. Između mladih supružnika često su izbijale svađe, ubrzo je mlada žena, tada već majka dobila i posao, što je postao još veći uzrok nesuglasicama. Nakon dvije godine dobili su još jedno dijete, dijete koje je žena sa željom iščekivala jer nije željela da joj stariji sin ostane jedinac.

Mira u kući bilo je sve manje. Ona je za to sama bila kriva jer je bila drugačija. Ona nije bila kao sve druge žene na selu, ali nadala se da će s vremenom njen suprug shvatiti da bi zbog te različitosti trebao bit ponosan, ali…uzalud se nadala. Iznutra je venula, činilo joj se da nitko ne čuje njezin vrisak. Teške su se stvari događale, stvari za koje je svjesna da ih je onda uzrokovala, a nitko nije znao zašto, nitko osim nje to nije znao. Godine su prolazile, brak je padao i tonuo, a onda se i totalno razorio jer ona više takav život nije mogla živjeti. Uvijek bi se sjetila suza svoje majke koja je zbog oca često plakala i uvijek joj je bilo u mislima da ne želi da njezina djeca opet tako nešto gledaju. Vrlo su slične bile po naravi i ponašanju, ona i njezina majka. Veseljaci, društvenjaci, sve ono što muževima pokraj njih nije bilo po volji. Mlada žena donijela je odluku, bez obzira što se dugo toj odluci opirala, ali odlučila je, digla ruke od tog braka i otišla.

Sada živi sa svojim sinovima daleko od očiju tog sela, ponovno u svom rodnom gradu. Njezin otac i njezin bivši muž postali su veliki prijatelji, a ona, sama sa svoja dva dječaka živi život o kakvom je i njezina majka sanjala. Vesela je svaki dan, tek pokoja suza koja joj oblije lice samo je suza radosnica koje izazovu njezina djeca. Živi u nadi da je neće dostići kakva bolest kao njezinu majku i da će moć gledati svoje dječake kako rastu i žive svoje živote onako kako oni to žele uz svu njezinu  podršku i bezuvjetnu ljubav.

Život svakoga od nas piše jedan roman. Kako se ono kaže „100 ljudi, 100 čudi“, ja još dodam, 100 različitih životnih priča, 100 različitih romana, a ovo je bio sažetak samo jednog od njih, mog. U mnogočemu su svi životni romani slični, u mnogočemu različiti, ali jedno je sigurno, svaki je na svoj način poseban, unikatan,za svakog pojedinca od posebne vrijednosti. Što sutra nosi, kako će bit ispisana sljedeća stranica, a i koliko će tih stranica uopće roman imati, to nitko ne zna, a mislim da se s tim ne treba ni zamarati. Treba se truditi da baš svaki dan bude ispunjen životom! Na kraju krajeva, kako bilo da bilo, život će proći, tragovi će za nekima ostati veći, za nekima manji, a sve je to zapravo na nama samima, jer taj život koji piše romane, ipak je NAŠ život!


 

Tekst: Branka Pavlović

Dio si dobrog društva na Lika Clubu, a htio bi kupiti i zanimljive proizvode? Posteri, majice, suveniri, magazini, hrana i kozmetika – u novoj ličkoj web trgovini koja ima preko 300 atraktivnih artikala! Otvori ju na linku PLITVICE SHOP i nešto iz bogatog asortimana naruči na svoju kućnu adresu. Dobrodošao!

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close