Razmišljam naglas: Zavedi me, razvedi me

Današnje razmišljanje odvodi me pred oltar. Možda će zvučati sarkastično, možda će zvučati svakako, ali kako god zvučalo ovo je moje razmišljanje na temu braka, na temu razvoda, na temu ponovne udaje….na temu ponovnog odlaska pred oltar.

Oni koji me poznaju jako dobro znaju što mislim o svemu tome. Možda je i nebitno moje mišljenje, ali kada sam nedavno čula ono nešto o ubrzanom crkvenom razvodu, e onda sam odlučila svoje razmišljanje izreći naglas.

Iskreno, kao što sam prethodno napisala, samo sam čula nešto i to usput na nekim vijestima, a da sam sjela i pozorno slušala ili tražila i čitala o čemu oni to govore, e to nisam, priznajem. I iako nemam blagog pojma u čemu se to ubrzala procedura oko razrješenja crkvenog braka, usuđujem se eto pisati o tome. Usuđujem se jer sam jednom otišla pred oltar, živjela u braku…i rastala se. Rastala se službeno, građanski, ali crkveno? Ne, to mi niti u jednom trenutku nije palo na pamet. Ne osuđujem one koji to čine, valjda imaju neke svoje razloge, baš kao što ja imam svoje razloge zašto takvu rastavu nikada ne bi zatražila.

Mnogi čak i nemaju pojma i vidim da ih i proganja jesam li uopće službeno brak okončala ili sam eto samo otišla, budući da još nosim prezime koje sam dobila udajom. Ne razumijem zašto je to ljudima bitno? No, eto, kako ono znaju reći svakome je lakše voditi tuđe brige nego svoje pa je valjda tako i s tim.

Jedan jedini put otišla sam pred oltar s čovjekom kojeg sam voljela, s čovjekom koji mi je podario dvoje prekrasne djece, s čovjekom s kojim sam proživjela mnogo lijepih trenutaka, s čovjekom koji će u mom životu biti jedini s kojim sam otišla pred oltar. To kakav smo brak imali i zašto smo se razišli, to je naša stvar i jedini s kojima o tome mogu raspravljati to su naša djeca.

Priče oko crkvene rastave me se ne tiču. Nemam u planu niti živjeti s kim, a kamo li pred oltar opet otići. Može mi netko biti drag, ali da mi može biti ono što mi je bio taj čovjek, to više ne može. Zapravo, možda bi i mogao kada bi to dopustila, ali moja djeca za moje, njegove, naše pogreške neće ispaštati to je sigurno.

Ne znam, možda bi drugačije razmišljala da tih živih bića nije bilo, ali to nije moj slučaj stoga me ni ne zanima što bi bilo da je bilo ili da nije bilo. Stvorili smo obitelj. Iako ta obitelj živi odvojeno,nju nikakva rastava ne može izbrisati. Možda sam ja malo zaostala u prostoru i vremenu ili možda jednostavno nemam hrabrosti pomisliti stvarati neku novu obitelj, ne znam… Jednostavno eto nisam Catherine Zeta-Jones u filmu “Zavedi me razvedi me“, ja sam samo jedna Branka u nekom svom (životnom) filmu za kojeg imam samo jedan scenarij koji mi šalje moj unutarnji glas.