Razmišljam naglas: Za društvo se i pop oženio

Društvo. Jedna riječ. Jedna riječ, koja je uglavnom odgovor za sve, uglavnom negativne stvari koje pojedinac učini. Poznato?

Među mladima vrlo često možda i prečesto baš društvo okrivljujemo za sve! Ako je počeo pušiti, navuklo ga društvo. Ako je počeo pit, pije društvo pa mora i on. Ako lumpuje, lumpuje društvo pa mora i on… I koliko takvih primjera bih sada mogla navoditi, primjera u nedogled, a sve svodimo na isti nazivnik: društvo.

Zašto društvo krivimo za sve?! Sad sam samo spomenula mlade, ali i među starijom generacijom je isto vrlo često upotrebljavana riječ. Sjetite se samo svih priloga iz informativnih emisija, koga se okrivljuje za propuste? Društvo! Zašto društvo nije reagiralo i sl.

Uf, umara me i sama pomisao i samo razmišljanje o svemu tome.

Pitam ja sebe, a isto i vas, tko čini to društvo? Ne čine li društvo pojedinci, ne činimo li svoje društvo mi? Hrpa „ja“ čini jedno „mi“. Zašto onda svako to ja ne razmišlja svojom glavom, zašto svako to ja nema neki svoj stav prema bilo čemu? Kakvo je to društvo koje me ne prihvaća upravo onakvu kakva jesam?

Ne znam zašto ja imam taj neki svoj stav, ali imam ga otkad znam za sebe i drago mi je zbog toga!

U srednjoj školi bila sam doslovce štreberica, ali nikad nikome u razredu nisam kao takva smetala, a niti svoje zadaće čuvala ko kvočka jaja, nego je uvijek dijelila svima. Mogla sam „past“ pa prestat pisati zadaće ili učiti pa biti kao većina, ali nisam! To društvo nije me zbog toga šikaniralo, nego me prihvaćalo baš takvu kakva jesam. Duhan? Nisam pušač. Ne zato što sam bila okružena nepušačima, baš suprotno, većina mojih prijatelja konzumira duhan, ali ja ne. Znala me hvatati želja da povučem koji dim, probala, ali nije me to nimalo veselilo, pa se nisam u to ni upuštala. Jel me društvo zbog toga odbacilo? Jok!

Gledam općenito ljude među kojima se krećem, a kojih je iz dana u dan sve više. Svi su totalno drugačiji tipovi ljudi s totalno drugačijim navikama od mene, ali ono što nas spaja, zasigurno je samo jedno: volimo sebe baš onakve kakvi jesmo i pritom ne omalovažavamo nikoga tko je drugačiji od nas samih. Mislim da je to ključ svih odnosa…uvažavati različitosti jer upravo te različitosti čine nas jedinstvenima i upravo razlikama činimo jedno društvo potpunim. Zar nije tako?

Ona izreka kojom sam počela ovo svoje današnje razmišljanje palo mi je nekako iz vedra neba, a zapravo se dobro i uklopilo u cijelu priču jer ruku na srce tko bi se oženio radi društva? Ni pop ni bilo tko drugi. Jadni popovi uvijek su na repertuaru kad je riječ o ovako nečemu, ali budući da sam kao orguljašica imala i imam prilike družiti se i s njima, znam koliko se puta i oni sami na svoj račun rado našale. Stoga, veliki respekt prema njima, da ne bi tko pomislio da se s njima izrugujem!

Ja za društvo mogu samo zapjevati i zasvirati, ali neku životnu naviku promijeniti?!  To mogu samo radi sebe same, pa bila ta navika dobra ili loša, sigurno neće biti radi društva. Društvo, ako je ono pravo, prihvatit će te baš takvog kakav jesi, a ako te ne prihvati, možda i nije najbolji izbor za tebe, mene, bilo koga!

---

Foto: wikimedia commons