Kolumne

Razmišljam naglas: Pusti selo neka priča

Evo mene opet u pjesmi. Ma nema dana kada nisam. No, eto nekad mi u misli dođe neka itekako upečatljiva koja automatski postane tema za razmišljanje naglas.


Pjevušim kamo god da krenem, a jučer kad sam stala u red u mesnici, red koji je stvorila baka (na vrh jezika mi je babetina) koja je izvozala onog mesara da bi joj ja na njegovom mjestu bacila onaj komad mesa u onu natapiranu frizuru… „Dajte mi molim Vas onaj komad tamo malo desno“, čovjek pokaže prstom, a ona „dajte da vidim…ajoj ako bi mi samo to masno okolo skinuli“. Mesar udovolji njezinoj želji, a ona je za vrijeme dok je on to rezuckao, ugledala drugi komad, koji je „ljepši“, kako ona reče. Mesar opet ovaj komad unutra, taj „ljepši“ van. Eh, ali kad ga je pogledala izbližega, osjetio se „neki miris“, kaže ista. Red se samo produžavao. Većina naravno nestrpljiva, neki su čak i odustali od čekanja pa produžili dalje, a ja sam bila među onim manjim dijelom ljudi koji je lijepo stajao i čekao da kupi po što je došao, ali moram priznat da sam htjela i vidjet postoji li komad mesa koji bi bio dovoljno „lijep“ i dovoljno „mirišljav“ za tu gospu. Ne bi vjerovali, našla ona sebi nešto po guštu nakon 4, 5 izvučenih komada.

Nije toliko interesantna ta baba koliko je bilo zanimljivo promatrati mesara. Jedan od onih ljudi koji je sve to odradio sa smješkom. Kad je zamotao taj famozni komad mesa, pružio ga toj ženi, prokomentirala je „Joj, ja izdavila i Vas i ljude koji tu stoje i čekaju, samo da bi našla savršen komad mesa koji bi spremila za ručak svojoj djeci jer neće svašta da jedu“.

U tom trenutku mesar joj je odgovorio „Gospođo, moj je posao da uslužim svakog kupca. Tko to ne može razumijeti, tada misli samo na sebe. Ja mislim na svakog pojedinog čovjeka koji mi se obrati.“

Moram priznati da su me te riječi, baš kao i sve ostale prisutne, baš ganule. I vrlo rijetko naletim na takve ljude koji imaju razumijevanja prema svima i prema svemu.

Za vrijeme čekanja u tom redu, kako kao što rekoh, uvijek nešto pjevušim, tako mi je tada naletiila pjesma „Pusti selo neka priča…“. Nekad se pitam kako mi te pjesme dolazi u misli? Kojim redom? Kao da mi ih netko šalje ili su samo asocijacija na određeni trenutak? Ne znam..ali upravo ta, odnoso baš taj refrenski stih bio je doista odraz te situacije. Za tu ženu više ne mislim da je babetina, nego brižna baka, a njezina djeca, unuci ili tko već, nezahvalna su i razmažena derišta koja sudeći po njoj ne cijene što ih dočekuje s ručkom nego još gunđaju.

I sada kada stavim ove navedene stihove pjesme u tu situaciju što mi preostaje nego zaključiti razmišljanje povlačeći paralelu kojom neću reći puno nego vam samo dati povoda na daljnje razmišljanje. Ljubaznost, srdačnost, sebičnost, netrepeljivost, razrdražljivost, nezahvalnost i još niz odlika ili „odlika“ koje krase svakoga od nas svatko će protumačiti na svoj način, ali zar je bitno što tko misli?! Zar nije najvažnije s kojom namjerom i s kojim ciljem i zašto se mi sami baš tako ponašamo u određenoj situaciji? A ljudi? Svijet? Možda je baš kao što nastavak pjesme kaže „svijet je zloban vjeruj meni…“, stoga PUSTI SELO NEKA PRIČA.


Slika: molloofamerica blogspot

Dio si dobrog društva na Lika Clubu, a htio bi kupiti i zanimljive proizvode? Posteri, majice, suveniri, magazini, hrana i kozmetika – u novoj ličkoj web trgovini koja ima preko 300 atraktivnih artikala! Otvori ju na linku PLITVICE SHOP i nešto iz bogatog asortimana naruči na svoju kućnu adresu. Dobrodošao!

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close