Razmišljam naglas: Od kolijevke pa do groba najljepše je…

Evo nam početka još jedne školske godine pa je razmljivo da me današnje razmišljanje vodi upravo u tom smjeru, a kad je škola u pitanju, što će mi prvo pasti na pamet nego ona narodna „od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“.

Izreka koje su puna usta uglavnom onih koji su školu ostavili iza sebe, kojima je njihova vlastita dio bliže ili dalje prošlosti. Vrlo rijetko, vrlo vrlo rijetko će je izgovoriti učenici koji su upravo sada u obrazovnom sustavu odnosno izgovoriti možda i hoće,ali potvrditi tek rijetki.

Svi smo mi ljudi takvi, uopće ne znamo uživati u tom trenutku u kojem jesmo nego uvijek žalimo za nekim prošlim vremenima. S jedne strane to je i logično. Odrastamo, sazrijevamo i onda kad se osvrnemo na prošle događaje drugačije na njih gledamo pa vrlo često znamo reći „e da mi je ova pamet i one godine“. E pa lako je tako da mi je ovo da mi je ono. Što je nemoguće, nemoguće je pa tako i spojti dijelove života u jedan. Baš se pitam što bi to drugačije učinili. Ja znam da ne bi ništa. Nije da za ničim ne žalim, nego da mi netko vrati te godine, išla bi istom linijom jer bi jedino tako došla do ove na kojoj sam sada.

Da se vratim na školarce, ove koji se sada pripremaju za novu školsku godinu. U ovo vrijeme već mnogi jedva i čekaju taj početak jer koliko god ljeto bilo lijepo, dosade dani bez obaveza, bez školskih prijatelja. Eh, ne pripremaju se samo školarci, nego i roditelji. Budući da i sama imam takva dva, ne mogu ne promatrati ostale roditelje da se ponekad pitam „čovječe, jel se spremaju u školu oni ili njihova djeca“. E, to su upravo ti ljudi koji su sad „odrasli, pametni“, pa su puni savjeta, preporuka i čega sve ne prema svojoj djeci. Koliko je to vidljivo sada u samim pripremama za školu, kad se školska godina zahukta onda tek izađu na vidjelo. Znate ono „čitanje lektire, pisanje zadaća…“, pa tko je vidio da to djeca rade, to je zadatak za roditelje. I onda kad im ista ta djeca dođu do nekih 15,16 godina pa kad neće ništa ni oko sebe raditi, onda je netko stoti kriv.

Kad se sjetim kako su mi prije pet, šest godina pričali „vidjet ćeš ti kad ti djeca krenu u školu što su obaveze“. Evo, mama sam jednog školarca već treću godinu za redom i znate što ću vam reći? Baš eto gledam te „obaveze“, imam ih manje nego kad je trebalo pelene mijenjati. Od svog djeteta, a isto ću raditi i s drugim, ne radim nesposobne ljude, nego ih potičem da sami svoje obaveze izvršavaju. Makar to nekad bilo i šlampavo i neuredno, ali je njihovo. Uvijek sam im na rapolaganju i tu negdje iza njih ako im nešto nije jasno, ali njihove obaveze su samo njihove i to oni znaju.

Razumljivo je da baš školarci neće potvrditi izreku s kojom sa počela ovo današnje razmišljanje, razumljivo je jer je njima škola obaveza poput posla njihovim roditeljima.

I sad ću vam još samo nešto reći. Naslov nisam napisala do kraja nego ostavila vama da predvidite o čemu ću pisati. I ne samo zbog toga, nego i zato jer sam ja jedna od onih koja ne govori „od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“. Ja sam jedna od onih koja nastoji svaki period života prihvatiti objeručke i pokupiti ono najbolje od svakoga od njih. Moja inačica te izreke glasi „Od kolijevke pa do groba najljepše je svako životno doba!“.

---

Foto: wikimedia commons