Razmišljam naglas: Oči su ogledalo duše

Toliko ljudi susrećemo svakodnevno na ulici, toliko različitih karaktera, toliko različitih očiju…

Ne znam kako bilo tko od vas doživljava svakog čovjeka, ali ja uglavnom na prvu osjetim dal s nekim mogu ili ne mogu. Ima onih nekih ljudi koje jedva čekam vidjeti, a ima i onih koji kako ja volim reći, šire neku negativnu energiju oko sebe i pokraj kojih se ne osjećam niti malo ugodno.

Svi smo mi ljudi i svak svakoga doživljava na neki svoj način. Tko je meni dobar, ne znači da će i nekom drugom biti i obrnuto. Ona prva skupina ljudi, koje ja doživljavam kao pozitivce, kao osobe koje rado viđam, susrećem, ti ljudi u stanju su težak dan učiniti lakškim, tugu rasplamsati veseljem…

Eh, kad bi mi sad mogli birati tko će nam se pojaviti pred očima u danu. To bi bilo odlično, ali ne možemo. Baš kao što ne možemo generalizirati ljude. Svak od nas s nekim je razlogom stvoren, svak od nas s nekom je misijom stigao na ovaj svijet, svak od nas drugačiji je, pa čak i jednojajčani blizanci koliko god bili slični, toliko su i različiti. I to je tako. Da je drugačije, na što bi nam svijet izgledao?!

Moramo naučiti živjeti u okruženju različitih. To nije lako, ali kad se potrudimo, tada drugačije jednostavno gledamo na ljude oko sebe. Možda je upravo to ključ kako ćemo i koliko sretno i zadovoljno živjeti…naš pogled na druge ljude.

Ispričat ću vam evo samo jedan od svojih ne tako davnih primjera…
Gotovo tri godine stanujem u istoj zgradi gdje sam i sada. Zgrada je od sedam katova, a na svakom katu osam stanova u kojima u prosjeku živi dvoje ljudi, što je onda po mojoj procjeni cirka stotinjak ljudi. Neke od njih nisam vidjela nikad, neke sam evo tek jučer susrela, a neke viđam gotovo svaki dan na ulazu, izlazu, stubištu ili liftu.
Masa ljudi, masa totalno različitih ljudi i znate kakvih još ljudi ima u toj masi? Ljudi koji poginju glavu kad netko naiđe, kao da se boje pogledat, a kamo li još pozdraviti. Ostali su se takvima prilagodili. Znaju da oni ne pozdravljaju pa se ni ne trude biti srdačni ili susretljivi kada je pozdrav prema takvima u pitanju. Sad dolazim na red ja, naravno, kao i uvijek odsutpam od mase i ne prilagođavam se nikome. Bar ne kad je tako nešto u pitanju. U oči mi je posebno upao jedan stariji susjed. Uvijek stisnutih obrva, rekli bi na prvu, ljut, mrk čovjek i uvijek gleda u pod. Kad god bih ga pozdravila samo bi produžio. Neki od ostalih stanara znali su mi reći „Ma on je lud! Što se trudite pozdravljat ga!“ Ne znam, meni baš takvi ljudi koje ostali progašavaju ludima i upadnu u oči jer ako ih većina takvima progašava onda to zasigurno nisu. Znam jako dobro taj osjećaj.
I uglavnom, da nastavim priču…nisam posustajala…kad god bih ga vidjela pozdravila bi. Dan po dan, tjedan po tjedan, mjesec po mjesec i tek nakon godinu dana isti taj mrki čovjek podignuo je glavu i odvratio „Dobar dan susjeda!“ Osjećala sam se ko da sam nekoga probudila iz mrtvih. Od toga dana, svaki dan pozdravlja, svaki dan ne samo da pozdravlja nego mu se i osmjeh pojavi na licu, a onda je nedavno počeo i više komunicirati. I bez puno mojih pitanja, sam je počeo pričati, kao da je jedva čekao kome bi malo iznio svoj životni teret koji ga tišti i zbog kojeg je zlovoljan. O tome sada neću pričati, jer tko zna, možda i on čita ovaj tekst, ali samo ću reći da ponekad, zapravo vrlo često ljude progašavamo kojekakvima, a da o njima ne znamo ništa niti razloge zašto se ponašaju tako kako se ponašaju.

Sve je to stvar nas samih i upravo tako moramo i trebamo prisupati ljudima. Ne po pravilima većine nego po svojim pravilima igre odnosno života i pogleda na ljude oko nas.

Trebam li onda išta objašnjavati o naslovu ovog svog današnjeg razmišljanja? Jel vam jasno što sam danas htjela poručiti?
Oči… oči su ogledalo duše svakog pojedinca, a ako ih ne vidimo na prvu, poslušajmo onaj svoj unutarnji glas, glas svoje duše i ona će nam reći kakav je tko. U suštini, kad sve zbrojiš i oduzmeš, ljude s pozitivnom ili negativnom energijom, tko ti na kraju ostaje nego ti sam. Tvoj život, tvoj pogled, tvoje oči i ogledalo tvoje duše!

---

Foto: wikimedia commons