Razmišljam naglas: (Ne)sretnik od rođenja!

Koliko ste puta za nekoga čuli da je sretan ili nesretan? Koliko ste puta i sami za sebe izgovorili da ste (ne)sretni? Koliko su pjesama na tu temu otpjevali estradni umjetnici? Izjave poput „On je rođen pod sretnom zvijezdom! Nesretan sam od rođenja!…“ toliko su česte, da ne kažem svakodnevne, jer pojam (ne)sreće vežemo za gotovo svaki životni trenutak i situaciju.

Danas neću niti jedan primjer iz svog života navoditi, nego ću staviti ovdje pred vas par primjera vezanih za svoje mlađe dijete. Rodio se nekoliko tjedana ranije, carskim rezom zbog mog visokog tlaka…Par dana nakon dolaska kući iz rodilišta primijetila sam kad god se napinje, plače i sl. da mu iskoči kvržica u predjelu između trbuha i spolovila. Prva pomisao, bruh (kila), pokazala se točnom. Prve liječničke prognoze bile su: “Možda neće trebati operirati, masi djece se to samo od sebe povuče.”

No, njemu se nije povuklo. Nije se moglo povući, jer koliko god pazila da ne plače i ne napinje se, njega su svaku noć grčevi razarali. S mjesec dana liječnica nas šalje vaditi nalaze da vidi krvnu sliku i procjeni može li na operaciju jer kako je rođen ranije, bio je dosta sitan. Nalazi gotovi, drastičan manjak željeza. S jedne strane to me nije niti iznenadilo budući da sam ga dojila, a moja krvna slika još nakon poroda bila je ista takva…loša. Odgađa se namjera za operacijom do njegovog trećeg mjeseca. Negdje duboko u sebi nadala sam se da će se do tada ta kila i sama povući, ali nije.

On se oporavio što se tiče krvne slike, ojačao, napredovao da je dostigao i mnoge svoje vršnjake te se nije više moglo niti pretpostaviti da je to dijete rođeno prerano. Nalazi odlični, operacija neminovna. U ta tri mjeseca, još se nešto pojavilo, nešto što me također zabrinjavalo. Na vratu sam mu opazila jednu crvenu točkicu, koja je u ta tri mjeseca od točkice narasla na oblik jagodice. Pomislila sam „Pa Bože što je sad ovo? Što još?“. No, operacija kile bila je prilika odmah upitati liječnika i za tu „točkicu”. To je dosta često kod djece, bitno je samo da pratite hoće li još rasti ili će stati, rekao mi je liječnik u Klaićevoj. Ta se „točkica“ umirila, stala s rastom tako da oko nje nije bilo nikakvih liječničkih zahvata. Kila, koja mi nije davala mira tri mjeseca, riješena je kirurškim zahvatom, s trodnevnim boravkom u bolnici, ali to smo lako preživjeli jer sam i ja bila s njim.

Vrijeme odlazi, malo po malo, a s njim i taj mlađi sinčić, zajedno s svojim starijim bratom. U igri, veselju, već se od rođenja i od onih grčića svaku noć naziralo da će baš on biti zajebant. Totalna kontra od brata. Dosta je i lakom pogotovo što se hrane tiče. Vrlo često znao se zagrcavati i to toliko da bi me presjeklo hoće li mu zalutali komad hrane izletjeti van. S dvije godine opet cirkus! I da, baš s hranom, točnije pistacio. Trebam li uopće što reći kad se već naslućuje…zalutali komadić koji nije izletio. No kako je bio prehlađen uopće nismo bili sigurni jel ga izbacio ili nije, ali onaj majčinski instinkt govorio mi je da nije! I naravno, što se kaže “Ne daj Bože da se dogodi ono što ti majka misli!“ e upravo to se dogodilo. Sljedeći dan, primijetili smo da on dosta otežano diše. Nemamo što čekati, vozi doktoru! Kako smo živjeli u onom malom ličkom selu, do doktora se činilo doć kao do Nigdjezemske. U Ogulinu pregled, nalaz krvi, liječnica postavila dijagnozu: bronhitis. No, čim smo joj rekli što se dan prije dogodilo znala je i sama da je takva dijagnoza zbog otežanog disanja. Hitna, sjedni s djetetom i za Zagreb. Stigli u bolnicu, točan naziv Sestara Milosrdnica, koji paradoks, a od „milosrđa“ ni M! Kako mi je dijete cijeli dan plakalo od muke usred vađenja svih tih nalaza još u Ogulinu, pa onda opet tada u Zagrebu, u jednom trenutku se zakašljao i kao da mu nešto dizalo želudac da je u par navrata kao da će povratiti. U par takvih trenutaka zakašljavanja izleti mu komad onog zalutalog pistacija. Par minuta prije predviđenog zahvata, bronhoskopije. Pozvala medicinsku sestru, ona liječnika, ali on nije htio ništa prepustiti slučaju.Bez obzira što je komadić izletio, želio je provjeriti da nije još što ostalo. Sve se to odigralo, taj dolazak u bolnicu, u predvečernjim satima. Obavili su zahvat vrlo brzo i rekli da će morati ostati prenoćiti u bolnici da vide kako će se odvijati stvari s disanjem i bronhitisom. Noć sam provela na klupi u čekaonici bolnice. U sobi baš tu večer nije više bilo nijedno dijete, on sam i oko njega 4 kreveta. Tek sljedeće jutro sestra koja je stigla u svoju smjenu upitala me “Gospođo, zašto niste bili u sobi kad nije bilo druge djece?” Odmahula sam rukom, što bi joj drugo rekla. Bilo pa prošlo. Večer je za njega protekla mirno, dobili terapiju i išli kući.

Od rođenja sam to mlađe dijete sama nekako etiketirala

Nesretan je otkad se rodio.

No, danas, gledam tog momčića s već punih 6 godina zajedno uz njegova dvije godine starijeg i oduvijek ozbiljnijeg brata, i govorim sama sebi

Ne, nije on nesretan! Sve mu se to događalo s razlogom, baš kao i svima nama!

Ove je godine pohađao malu školu. Gotovo svaki dan imao je neke svoje komične ispade, trenutke s kojima mu mnogi pripisuju upravo to o čemu danas govorim, sreći.

Došao je jedan dan, znam bio je to petak, i rekao:

“E mama, znaš ča? Nama je teta dala nekakvu zadaću, a ja pojma nemam koju. Braco petkom nikad nema zadaću, pa sam i ja čim je teta spomenula zadaću začepil uši da je ne čujem.” Krasno, reko, sad ćeš u ponedjeljak bez zadaće u školu i što bi ti ja. Tako ode vikend, dođe ponedjeljak, već mi i zaboravili da je spominjao zadaću, a niti je tko od djece išta neposredno prije sata išta spomenuo. Dođem ja po njega, a on meni “Ajme mama, danas su mi svi svi smijali!“. Pa zašto upitam ga, a on „Ušli mi u učionicu i kaže teta da izvadimo što smo donijeli. Ja mislil da ona divani o užini pa mi još bilo čudno kako tako rano. Niš, zavučem ruku u torbu, unutri banana pa je izvadim i metnem na stol. Vidim ja da svi izvlače nekakve igračke, stvarčice, pa mi već bilo čudno ki je vrag sad to, valja će igračke jist. Izvadim je tu bananu, a ono svi u smij! I tetu je uvatil smij da joj je trebalo da se smiri pa da mi kaže koga se vraga smijedu. Trebali smo donest neki predmet, stvar, igračku koja počinje slovom kojim počinje naše ime. Zato su mi se i smijali! Ja Borna i izvadil bananu! Oni nisu imali pojma da ja nis imal pojma ča je bila zadaća!”

Ispričala sam vam ovaj primjer samo da bi, baš kao i ja, shvatili, koliko je opravdano da nekoga ili sami sebe nazivamo (ne)sretnim od rođenja. Toliko puta nam sreća pokaže svoje lice, a mi je zanemarujemo i uvijek se nekako zakačimo baš za one manje sretne trenutke.

Ovo svoje (ne)sretno razmišljanje završavam jednom pričom. Koja je po(r)uka priče koja slijedi kao i cijelog ovog razmišljanja? Izvucite je sami!

Starac i sin radili su na farmi. Imali su samo jednog konja. Jednog dana konj je pobjegao.
– Strašno! – suosjećali su susjedi – Kakva nesreća!
– Sreća? Nesreća? Tko će ga znat… – odgovarao bi starac.

Idući tjedan konj se vratio s planine, a s njim je došlo još pet divljih kobila.
– Kakva sreća! – uzviknuli su susjedi.
– Sreća? Nesreća? Tko će ga znat… – odgovarao je starac.

Sljedećeg dana sin je, pokušavajući pripitomiti jednu kobilu pao s nje i slomio nogu.
– Kakva nesreća! – rekli su susjedi.
– Sreća? Nesreća? Tko će ga znat…- upitao je starac.

Počeo je rat, došla je vojska i odvela sve zdrave mladiće. Starčev sin nije im bio od koristi, pa su ga poštedjeli.
– Sreća? Nesreća? Tko će ga znat…

---

Foto: wikimedia commons