Kolumne

Razmišljam naglas: Ma kakav bio moj rodni prag, on mi je ipak mio i drag

Jesu vam poznati ovi naslovni stihovi? Da, Ježeva kućica. Koliko je takvih kućica, koliko je takvih ježeva među nama ljudima? Možda je više onih drugih, ali ja sam vam poput ovog ježa i baš me briga za druge. Eto već u samom uvodnom dijelu dajem naslutiti o čemu danas razmišljam, iako je moja priča o kućici ne malo, nego puno drugačija. Shvatit ćete zašto…


Već iz prijašnjih razmišljanja mnogo ste toga o meni pročitali, sad koliko vam je ovaj dio oko stanovanja ostao u glavi ne znam, pa ću samo ukratko taj dio istaknuti. Rodila se u Zagrebu, živjela u njegovoj okolici, a krv čista lička, praznici i slobodno vrijeme od obaveza uvijek je bila Lika, pa se tamo i udala, a onda onaj teži dio, raspad sistema (šalim se na svoj račun) i ponovni povratak u grad. Eh, sad će vam možda biti jasnije zašto sam rekla da je moja priča o mojoj „kućici“ malo drugačija.

Srce mi je tamo doli u onom ličkom malom selu. Ne bi vjerovali, ali da. Bez obzira što sam tek nekoliko godina tamo živjela, ali moje je srce tamo. No, ne kukam, ne patim, nego na neki svoj način to malo selo uzdižem i spominjem gdje god stignem (najveći vidljivi dokaz tome su Priče iz ličkog kraja).

Eh, sad ide onaj dio…tamo je bila moja kuća, kuća gdje sam zasnovala obitelj, kuća moje djece…ali…ono što je trebalo biti, pravi dom, nažalost nije bio. Tada nisam znala uživati u prirodi kojom sam bila okružena, u svim ljepotama tog kraja o kojem posljednih godina toliko pišem i govorim, nisam mogla zbog eto nekih drugih usuđujem se reći životnih i mnogo važnijih stvari koje su mi bile na prvom mjestu. Stvari koje su me „pritiskale“ da nisam znala uživati u sitnicama, nego samo trčala i hrlila za nekim materijalnim stvarima, kojih nikad nije bilo dosta. Ne krivim nikoga zbog toga, doista nikoga, nego sebe samu jer nisam bila dovoljno jaka uzeti život u svoje ruke i uživati!

Danas, u periferiji glavnoga grada u jednom malom podstanarskom stančiću, sa svojim fakinima osjećam onu toplinu doma koju nisam osjetila u kući dvokatnici. Nevjerojatno, jel da? Ili možda i nije? Život čovjeka nauči mnogočemu. Vrlo često spominjem materijalne stvari koje su mi danas toliko nebitne, toliko da me nije briga dal imam delimano posuđe ili tefalovu peglu ili kožnu kutnu garnituru ili masu takvih stvari. Bitno mi je samo jedno; da se svaki dan budimo sa osmjehom na licu, da svaki dan nalazimo razlog za smijeh, radost i veselje. Evo vam jedan primjer… Ne skupljam suhu robu na hrpu nego je složim u ormar i kad mi što treba izvučem, popeglam na kuhinjskom podu! Ne kupujem stol za peglanje. Ne zato jer ga ne bi mogla kupiti, nego zato što mi ne treba! Aha, jesam vam već negdje prije spomenula u čemu kuham kavu? Ne u aparatima, nego u đezvici staroj više od mene, a u kojoj je još pok.majka kuhala kavu. Nije me briga što je već sva zagorena da se ne može dobro niti oprati. Eto, samo nekoliko primjera sam vam navela.

Eh, da, kad spominjem buđenje s osmjehom moram priznati ovih dana to i nije tako… Mlađi sin ima svako jutro rituale plakanja kad kreće u školu, jer mu se ne ide! To je eto trenutni period, ali nadam se da će i on proći.

Što želim reći danas s ovim svojim razmišljanjem? Nije važno gdje si, niti što imaš, niti jesi li podstanar ili u kuli i vili nego je bitno da si sretan! Da, to sam i ja, sretna! Poput Ježurke Ježića, iako on nije bio podstanar, ali dok god redovitno plaćam stanarinu mogu za ovaj dom reći:

„Prost je i skroman, ali je moj, tu sam slobodna i gazda svoj! „


Foto: omniplan hu

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close