Razmišljam naglas – Učitelji ili “oni”

„Jel ona iz glazbenog možda ovdje?“, pitanje je koje se vrlo često može čuti iz usta učenika koji stane na prag zbornice u potrazi za učiteljem bilo kojeg predmeta.

Nema mnogo godina otkako sam i sama bila učenik, ali sjećam se da je pojam učitelja za većinu mojih vršnjaka bio strahopoštovanje. Ma naravno da je uvijek bilo iznimaka, ali ono što je nekad bilo iznimka, danas je postalo poput pravila.

Zašto je tome tako? Što je doprinijelo tome da se učitelja tako malo cijeni? Jel sam za to kriv? Jesu li djeca kriva? Roditelji? Tko?

Mnogo se pitanja postavlja na ovaj veliki problem, a to najbolje znaju oni koji rade u odgojno-obrazovnom sustavu.

I sama sam radila u redovnoj nastavi 7 godina i baš zato iz prve ruke znam koliko je teško bit učitelj kojeg će s jedne strane učenici poštivati, a opet bez straha. Vrlo je teško naći tu granicu. Iako danas više ne radim u redovnoj nastavi, ali i dalje radim s djecom u jednom drugačijem okruženju i uvijek promatram taj odnos učitelj učenik, ali i kao roditelj. Nekad su sve probleme rješavale šibe, ali hvala Bogu da toga više nema jer kako kažu naši stari „Da od batine ima koristi i bik bi bil pametniji!“. Packe na rukama riješe nered i neposluh u trenu, ali dugoročno, kakve koristi od njih? Jesu li naši roditelji, bake i djedovi, svi s titulama „mr.dr.“? Jesu li svi uzornog ponašanja u svojoj zajednici jer su ih učitelji tukli? Moš mislit! Onaj tko je za učit, učit će, a isto je i s ponašanjem.

Danas dosta roditelja od učitelja očekuje čuda, a pogledajte realno, dan traje 24h, učenici su od toga samo cca 4h u školi (oni do 4. razreda), dok su oni stariji samo sat, dva više. Oduzmite to od cijelog dana, uključite u račun i dane vikenda, praznike, pa prosudite može li učitelj dijete odgojiti  i obrazovati za život, ako roditelj ostatak dana na tome ne radi ništa? Neću ovdje uopće govoriti o odnosima selo-grad, jer iako se osjeti razlika i iako je na selu još donekle učitelj još uvijek visoko rangiran na ljestvici ljudi kojih se poštiva, bojim se da se i ta razlika sve više smanjuje. Ljudi sve više znanje bacaju pod noge, a sve više cijene one s debelim đepovima i nezaobilazan kriterij, naravno, prijevozno sredstvo na 4 kotača sa što više konja i da nije ništa manje od „Das Auto“. Nažalost! Naravno da nisam protiv nikoga i hvala Bogu pa sam „hendikepirana“ za osjećaj zavisti na bilo koga i na bilo što. Štoviše, prije nekoliko mjeseci prodala sam autić, čak razmišljala kako bi počela štediti pa kupiti drugi, ali više o tome uopće ne razmišljam! Živjeti u centru grada gdje mi je sve „pod nosom“, imati auto mi je doslovce luksuz. Biciklo i „cipelzug“je sada moje prijevozno sredstvo po gradu. No o tome u nekoj drugoj priči…

Budući da sam radila u školi moram priznat da se nikad nisam trudila bit strah i trepet.  Mislim da bi onda tek ispala smiješna jer nisam takva po prirodi. I smatram da je to bit svega, bit onakav kakav jesi! Iako, posljedice mogu bit svakakve, a pogotovo u današnje vrijeme kada se pretjeranim naglaskom na prava djece ne razmišlja koliko se baš ta prava zloupotrebljavaju. Mnogo je takvih primjera oko nas, a posebno u školama. Mnogim kolegama učiteljima natovari se inspekcija na vrat, neki čak ostaju bez radnih mjesta zbog prijava učenika, a jesu li te prijave baš uvijek s pravim razlogom ili eto iz zlih namjera ili šale, tko to može dokazati jer „učenik je (uglavnom) uvijek u pravu“.  Prije će se osuditi učitelja bez da mu se dokaže ikakva krivnja nego li (pre)ispitati dotičnog učenika. Uffff, imalo bi se o tome što raspravljait i mislim da će to uvijek bit nepresušan izvor razgovora i dilema.

U svakodnevnom životu, bilo gdje da smo u doticaju s ljudima može nam se dogoditi konflikt. Nekad smo krivi, ok, ispričaš se.  Nekad i nismo krivi, a okolina upire prstom u nas, razapinje nas na stup srama, a ti se osjećaš bespomoćno, jadno, razočaran sam sa sobom, imaš osjećaj da nitko ne čuje tvoj glas. Uvijek prije pogledaj TKO govori i cilja prstom u tebe, a tek tada ŠTO govori!

DIGNI GLAVU VISOKO ŠTO GOD BILO! PONAŠAJ SE KAO I UVIJEK!

USTRAJ IZA ONOG ŠTO SMATRAŠ DA JE ISPRAVNO!

AKO SI GDJE POGRIJEŠIO, RECI TO ONOM KOGA SE TIČE!

PRIHVATI POSLJEDICE SVOJE POGREŠKE I KRENI DALJE!

Kad bi svi nekako ljudski pristupali svakom problemu, kad ne bi jedva čekali bilo kakav trenutak da u nekog bacamo kamenje, svijet, a i škola bili bi savršeno mjesto za život i rad.

Kakva god vremena bila, nisu kriva za ponašanje svakog pojedinca, bilo koga od nas. Pođite od sebe, a onda pogledajte i oko sebe i recite zar nije istina ono što naši stari uvijek znaju reći „Sve polazi od kuće!“. Ako su ti kod kuće roditelji takvi da im nije najvažnije što materijalno imaju, takav ćeš i ti biti! Ako roditelji čitaju knjige, uče, zar možeš ti bit netko tko će knjigu gazit?! Ako su ti roditelji vrijedni, rade, bilo na selu ili gradu, pa zar ti onda možeš bit neradnik?! Ako imaš za uzor ljude koji cijene svakog čovjeka, ma što on bio, zar ćeš ti onda bit netko tko će gaziti i pljuvati po ljudima bilo da je pošten i vrijedan seljak ili čovjek s visokom naobrazbom?!…Uh, bezbroj primjera bi još mogla navodit!

Sjetim se riječi bake koja nam je kao djeci često znala govoriti „Dica moja, uvik poštujte popa, doktora i učitelja jer su oni visoke škole izučili!“ Drago mi je da je to govorila jer sam doista prema tim ljudima imala ogroman respekt. I svojoj djeci vrlo često prenosim bakine riječi, ali im usmjeravam pažnju i na poštenje, da znaju da je trud i rad malenog čovjeka  jednako vrijedan kao sveučilišna diploma i da spremačicu u školi moraju jednako cijeniti i poštivati baš kao i učitelja.

Što na kraju reći nego, ako čovjek od kuće ponese određene vrijednosti, za badava bila moderna vremena, on će te vrijednosti nositi i pokazivati uvijek, pa i u školi. Za takvog će čovjeka i učitelji uvijek bit „Učitelji“, a ne „Oni“.

 

---

 

Tekst: Branka Pavlović