Razmišljam naglas – Bolje imati rupicu na čarapi nego u glavi

Gotovo svaki dan kad izlazim ili ulazim u zgradu opazim jednu ženu koja čekajući lift, svaki put nabraja „Pa dobro gdje je više taj lift, zakasnit ću na aerobik!“ Svi koji se tada nađemo u blizini, pogledamo se, lagano nasmiješimo (čitaj: podsmjehujemo) i produžimo. Nabraja gdje je lift zbog aerobika?! Jesam ja luda ili što? To je samo jedan od primjera koji mi je prvi pao na pamet i koji me potaknuo na ovo današnje razmišljanje.

Plaćaš dvjestotinjak kuna mjesečno za aerobik i tko zna koje još slične aktivnosti, a svakodnevno se voziš liftom po zgradi, autom ideš u 500 m udaljenu trgovinu, na posao i slično? U što smo se to počeli pretvarati mi ljudi, a ovdje prvenstveno mislim na nas žene? Ako ne ideš na nešto tako, tipa aerobik, fitness ili pilates, onda nisi u trendu. Ponosno dižem ruku u zrak i još ponosnije kažem „Ja sam jedna od tih koja nije u trendu!“

Da se razumijemo, masa takvih žena koje znam istovremeno kuka kako nema novaca. Počinjem se pitati iz koje sam ja onda galaksije (ajoj da,ličke￿ ).

Ja ne plaćam nikakve takve aktivnosti, apsolutno nikakve! Niti ikad jesam! Vozim se liftom vrlo rijetko i to kad se baš nađe u prizemlju meni ispred nosa i kad padam s nogu od cijelo dnevnog trčanja s jednog kraja grada na drugi, iako najčešće i tada idem stepenicama ili se vučem po njima kao krepana mačka, nevažno,ali ne stupkam ispred lifta. Od točke A do točke B po lijepom vremenu prevozim se biciklom. Usput uvijek nekog poznatog sretnem pa razmijenim pokoju rečenicu, dakle, ugodno s korisnim. Kada je ružno, kišovito vrijeme, tada ili autobusom ili pješice. Jedan kolega koji je bio dio folklornog tamburaškog orkestra, kojeg sam i sama bila član, jednom je, slušajući razgovor naših folklorašica baš o aerobiku, onako u šali bubnuo „Cure, kaj ne dođete za vikend k meni na selo! Da vidite kaj je aerobik i fitnes i solarij, 3 in 1, dam vam motike i lijepo na vrt!“ Nasmijali smo mu se, ali u šali je zapravo rekao živu istinu.

Vrlo često žene s početka priče znaju reći „Ma to mi je idealna prilika malo se posvetit sebi. Maknuti se malo od kuće, podružiti se s ostalim ženama. Ono 5 minuta za sebe!“. Fućkam ti ja tih „ 5 min za sebe“, ako to košta 200 i više kuna. No, što kaže ona izreka „Svaka budala ima svoje veselje!“, tako je nekako i s tim u vezi. Ja osobno radije ću tih 200 kn rasporediti kroz mjesec dana za kave s prijateljima pa u miru lijepo popričati.

U prošloj priči spomenula sam da sam i auto prodala. Moram priznat da sam se jako teško odlučila na taj potez. To je ono kad si opterećen s tim što će ljudi reći, zašto prodaješ auto. Hvala Bogu, da sam napokon došla k pameti i da mi se upalila žaruljica iznad glave koja mi je izbacila misao „Pa čekaj malo! Tko mi je taj auto kupio? Tko mi je financirao održavanje tog auta? Tko mi ga je tankao? Tko ga je na kraju krajeva vozio? Ja i samo ja! Pa što me onda uopće briga što drugi misle i što se uopće imam kome opravdavati za razloge bilo kupnje bilo prodaje auta ili bilo što drugo?“ Odahnula sam od kad sam počela razmišljati svojom glavom, a ne glavama tisuća ljudi oko sebe „ Što će tko reći?“ U našem je društvu zavladalo pravilo eto u primjeru s autom: Ako ga prodaješ onda očito toneš pa se hvataš za zadnju slamku nade. Čak i da je to razlog prodaje auta, zar nije onda bolje i to nego gladovati, ali „hranit“ auto?! Katastrofa!

Trebam li išta nakon ovih riječi reći o tome što ja mislim mora li se bit u trendu? Usporediti ću to s modom odijevanja. Ukoliko je u modi prugasto, zar onda i ja moram obući prugaste tajice koja imam jake noge i široke bokove? Da izgledam nakaradno i nosim nešto u čemu se ne osjećam ugodno samo zato što je to u modi?! Kako da ne!

Tako isto razmišljam o svim tim „modernim“ stvarima! Neki prate trendove oni koji mogu i žele, ali meni oko glave nek ne kukaju „Nemam ni za kruh“, jer bi ih mogla napenaliti u taj fino zaobljen tur čije obljenje iz mjeseca u mjesec plaćaju!

Sjetim se često anegdote Tina Ujevića, „Neprikladno odjeven“: Jednu večer došao je Tin Ujević u prestižnu i finu zagrebačku kavanu, sjeo za stol i naručio kavu. No, konobarica ga odbije poslužiti zbog neprikladne odjeće za jedan takav fin ugostiteljski objekt. On ustane i ode, ali se ubrzo vrati obučen u najbolje, zapravo jedino, odijelo koje je imao. Ovaj put konobarica ga nije odbila. Donijela mu je kavu. Tin taj tren ustane i prolije tu kavu u džep svog odijela. Konobarica ga gleda i s nevjericom upita zašto to radi. Književnik joj odgovori „Vi ste tu kavu donijeli mom odijelu, a ne meni“.

Mnogi, nažalost, baš po odijelu, ljude klasificiraju. Mislim pritom doslovno na ono odijelo koje oblačimo,ali i ona koja simboliziraju sve ostale detalje i radnje kojima se bavimo.

Znate što sam još primijetila? Danas je u trendu bit i socijalni slučaj, pardon, pobirati socijalnu pomoć i doma zdrav ležati i živjeti ko ministar! I to je trend, nerad! Ljudi su lijeni radit i naravno da su onda brojke o nezaposlenima, koje stižu u izvješćima HZZ-a vrtoglavo visoke. Moram priznat da sam znala financijski padati u krizu i čak razmišljala o zahtjevu za jednokratnu socijalnu pomoć, ali kad sam od ljudi (vrlo bliskih i dobro stojećih) čula da su na socijali, odustala sam od toga. Pa reko neću se sramotiti i predavati takav zahtjev jer koliko vidim danas za socijalu moraš imati i te kako dobre životne uvjete, a ja onda nemam apsolutno nikakve šanse da bi mi se takav zahtjev i odobrio! Stoga radije radim hrpu sitnih poslova za male novce, ali kad se na kraju mjeseca sve to zbroji, nije mnogo, ali dovoljno. Još da i ne pričam o onoj nematerijalnoj vrijednosti koja je isto vrlo bitna; bit okružen ljudima, osjećati se korisnim. Mnogi mi se križaju s obje ruke i govore „Kako ti se isplati to i to radit, kakve imaš koristi od toga?!“. Na takva pitanja samo odgovorim „Kakve ti koristi imaš od tog pitanja?“. Ne trebam ni reći da s takvim retoričkim odgovorom završava razgovor na tu temu.

Ehhh, eto…Svašta je danas u modi, svašta! No, moraš li pratit tu modu ili ne, ostavljam to svakom osobno na dušu. Ja tome svemu kažem „Ne, hvala!“. Zna mi se dogoditi da obučem čarapu s rupicom koju skužim tek kad se negdje izujem, ali briga me, ne podvlačim noge ispod stolice nego još na glas kažem „Ma nis ni vidla da mi je nikal krumpir!“.

U sažetku ovog razmišljanja, želim vam reći da mi je draže bit žena s rupicom na čarapama, nego žena s rupicom u glavi kojoj nedostaju vlastiti stavovi, samopouzdanje i vlastito mišljenje koji čine moje Ja! Oni kojima sam bitna Ja, njima nije važno ni što imam na sebi ni dali pratim modne ili bilo kakve druge trendove, a još manje dali imam rupicu na čarapi!

---

 

Tekst: Branka Pavlović