Kolumne

Razmišljam naglas: Kako je teško…

Misli me danas nose prema svim dobnim skupinama. Prema djeci, prema mladima, prema starima, ma baš prema svima, jer nema dana da se bar jednom bilo tko od nas ne usporedi s nekim drugim odnosno s nekim drugim životnim dobima i da ne zakuka nad svojim životom.


Naravno kako najčešće biva svi se prema mlađima odnosimo kao da smo pokupili pamet cijeloga svijeta, a ni prema starijima ništa bolje niti blaže jer su i oni „ispod“ naše pameti budući su živjeli u nekim drugim vremenima pa su ostali malo „zatucani“. Žalosno, da, ali istinito.

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !

Počela sam s mislima u dobnim granicama, ali ne mislim samo na njih. Mislim i na sve ostale segmente ljudskog života koji nas razlikuju jedne od drugih; vanjski izgled, obrazovanje, stanovanje, posao, općenito stanje i imanje. Različiti u svemu, a koliko smo svjesni da nas te različitosti i prihvaćanja čine potpunima, to nisam sigurna.

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

Nemali broj puta sam čula da se nekog proziva ludim i glupim zbog postupaka koje čini. Nemali broj puta susrećem ljude koje okolina čak i najbliža obitelj svojim „šalama“ gazi i koji iz dana u dan padaju, što duhom, što djelima, što riječima. I onda pitanja „tko je kriv?!“ i odgovor „Sam si je kriv!“. Da, tako to obično biva.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

U onoj prekretnici života kad nisi više dijete, a nisi još niti potpuno samostalan da bi bio odrastao čovjek, kada se tvoje želje mimoilaze sa željama tvojih roditelja, što ti preostaje nego dignuti glavu i krenuti svojim putem, svojim ciljevima pa makar bili i pogrešni. No, kad osjećaš da je to ono što ti želiš jednostavno ideš. Jel to ispravno ili nije, iskreno, ne znam. U svakom slučaju je teže.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

To znam iz iskustva, ali okus u ustima kad postigneš ono što želiš i kad te isti ti ljudi potapšaju po ramenu u znak čestitanja „Stvarno ti svaka čast, uspio si!“, e pa taj osjećaj je jednostavno neprocjenjiv i s njim sve one teške dane potisnes iza sebe jer znaš da si učinio dobru stvar, dobru za sebe. Nisu sve priče sa sretnim završetkom, ima onih koji nažalost pokleknu pred svojim željama, pred svojim mogućnostima i nastavak puta više ne vide.

I komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

Kroz cijelo svoje razmišljanje koje mi se čini kao nabacane misli, zapravo samo želim reći ovo: svi imamo neke svoje jadikovke, svakidašnje jadikovke. Teško nam je razumijeti bilo koga iako se trudimo. Naši problemi uvijek su nam najveći što je i normalno, jer ne nosimo brige ni dane ni križeve nikoga nego svoje vlastite (bar bi tako trebalo biti).

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),

Ja se vrlo često poistovjećujem s Ujevićem, u njegovim stihovima vrlo često nalazim sebe, stoga sam i ove tek neke iz njegove „Svakidašnje jadikovke“ unijela u svoje razmišljanje. Zašto baš te stihove, zašto baš ta pjesma? E to ću zadržati za sebe, jer što god da rekla, svatko će je baš kao i svaku moju, tvoju, našu, njihovu riječ razumijeti onako kako on želi. Tada je suvišno objašnjavati.

Završavam svoje misli zadnjim stihovima Ujevićeve (i svoje)  jadikovke:

…no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!


Slika: morguefile com

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close