Gdje raditi? Njemačka, Švedska, Irska ili možda Hrvatska?

Već duži period nisam pisala. Razlog tomu bio je završetak fakulteta i svi ti „problemi“ oko diplomskog rada, pa sezonski poslovi, pa odmor nakon toga i tako xy drugih razloga. No zapravo pravi i jedini razlog je valjda taj da sam htjela malo vremena za sebe da i ja konačno odmorim od svih obaveza i stvari s kojima sam se do sad zanimala. I tako, završila sam fax, vratila se kući i mislim ‘joj sada imam sve vrijeme ovog svijeta.’ Mogu raditi samo ono što hoću, u prenesenom značenju – ne raditi ništa. I tako prošlo je već skoro pola godine da ja ne radim ništa, ali znate što ću vam reći, to ništa mi je dalo toliko vremena da razmislim i sagledam stvari iz neke druge perspektive i evo što sam zaključila. Mislim da se svi mladi ljudi koji su u istoj situaciji kao i ja (koji su završili fax ili su pred završetkom) bore iz dana u dan s istim pitanjima od strane svoje okoline – Što ćeš sad? Gdje ćeš raditi? Možeš li raditi ono što želiš? Hoćeš ići van? I svi mi samo se ili tupo nasmiješimo ili slegnemo ramenima jer odgovor na ta pitanja ne znamo.

Što u biti želim ovime reći?

Naime, ako malo bolje razmislimo prije dok još nije ni postojalo toliko fakulteta i dok su samo oni rijetki odlazili na fakultet jer su si to mogli priuštiti, što je većina ostalih radila? Odlazila u inozemstvo i to doslovno „trbuhom za kruhom“. U inozemstvo i to najčešće u Njemačku. U to vrijeme to nije bilo jednostavno kao i danas. Tada nije postojalo ni telefona, a kamoli interneta. Neki koji su imali više sreće tamo su odlazili preko rodbine ili poznanika, dok bi ostali odlazili sami, bez igdje ikog svog. Kad bi tamo stigli morali su se snalaziti kako su najbolje znali, tražili su posao i smještaj. Najčešće traženi poslovi bili su u građevini. Godinama bi tako ostajali u Njemačkoj bez da su svoju obitelj i čuli i vidjeli. Kući bi slali novce i eventualno pisma. Obitelj kod kuće najčešće nije znala što se dešava s njihovim mužem ili ocem. Živjeli su u strahu dali se snašao i dali je živ uopće. Godinama bi tako živjeli u neznanju i u iščekivanju kada će se on pojaviti na vratima. Na žalost, bilo je raznih situacija. Neki su odlaskom zaboravili na svoje obitelji i nikad se više ne bi vratili, neki su nastradali, naravno bilo je i onih koji su s nestrpljenjem čekali povratak u svoj rodni kraj i svojoj obitelji. Sve to bilo je puno teže i zapravo duže nego danas.

Danas, na žalost, sve više ljudi odlazi u inozemstvo i baš kao i nekoć najčešće u Njemačku. No danas je situacija drugačija u smislu da odlaze svi, i mladi i stari i muškarci i žene. Sami odlazak puno je jednostavniji i lakši jer danas sve unaprijed obavimo preko interneta. Kupimo kartu, pronađemo posao i smještaj, čak virtualno hodamo tim gradom kako bi provjerili gdje se što nalazi. Ponovno su najčešće birani poslovi u građevini (što se muškaraca tiče) dok žene traže bilo što. Odlaze i obitelji, i sve to u nadi za bolje sutra. No njihov sami boravak tamo mnogo je lakši. Prvenstveno zbog toga što nisu otišli sami, zatim su tu mobiteli i Internet koji omogućuju vezu s bilo kim u bilo kojem trenutku. Ljudi više nisu u neznanju već svakodnevno pričaju sa svojom rodbinom koja je ostala u rodnom mjestu. Postoje i autoceste i vlastiti automobili koji im omogućuju da češće dolaze kući. Tako da možemo reći da je ipak sve to puno lakše izdržati nego prije.

No koja je poanta. Poanta je da je sama odluka na odlazak jednako teška i danas i nekoć. Nije svima jednostavno odlučiti se na taj pothvat,i unatoč svoj današnjoj tehnologiji tuga za svojim rodnim krajem jednako je velika. Također zaključak je i taj da se danas zapravo ništa nije promijenilo u odnosu na nekoć. Iako sa završenim fakultetima i puno boljim obrazovanjem ljudi odlaze iz svoje zemlje i prihvaćaju bilo kakve poslove koji im se nude u nadi za boljim i lakšim životom.

Čemu onda trud oko školovanja pitam ja vas? Čemu sve te edukacije čim krenemo u školu o mogućnostima i izborima zanimanja? Zapravo mi uopće ne napredujemo. Ponašamo se jednako kao što su se i naši preci ponašali, samo smo eto za razliku od njim možda malo više upućeniji u sve.

 

---

Foto: unsplash.com