Putovanje kroz vrijeme

Gdje dolazi do vremenskog raskoraka? Pretpostavimo da je sustav Zemlja i njena šira orbita i da drugi blizanac putuje po eliptičnoj putanji oko Zemlje nešto dalje od Mjesečeve da se ne sudaraju. ako je uzeti zaozbiljno naglabanja oko velikih brzina i vremenskog putovanja blizanac putnik će se nakon par sati leta vratiti doma i shvatiti da mu je rođak davno umro i da je godina koju pokazuju njegovi instrumenti netočna?

Logička greška koju ne mogu dokazati ali zvuči održivo. Ako se sustav promatra u cijelosti znači i blizanac na zemlji i putnik su dio istog sustava kako je moguće da imaju različito globalno vrijeme? Npr. unutar ljudskog tijela krvno zrnce ima različitu brzinu od npr. živčanog impulsa koji putuje do receptora u mozgu. Životni vijek krvnog zrnca je duži od životnog vijeka impulsa. Primijenimo prijašnju analogiju i pošaljimo krvno zrnce na turbozadatak negdje u živčani sustav osnovni problem je što se ono ne može gibati toliko brzo. Pretpostavimo da zrnce dobije naprednu raketu sa super rezervoarom i da može obaviti zadatak. Energija koju bi oslobodilo bilo u toplinskom ili nekom drugom obliku vjerovatno bi spržila čovjeka u potpunosti. Pod pretpostavkom da se nekako može zaobići taj problem ne vidim razloga zašto bi krvno zrnce, kad bi se vratilo u krvotok (bez rakete samo) shvatilo kao je prošlo 50 godina, žile su se napunile mašću i kojekakvim drugim smećima i domaćin je na umoru.

Problem, kako ga poimam, je primjena alata u smislu prostorne dislokacije i nasilne adaptacije okoliša kroz mutnu leću koju ni sami ne razumijemo. Računamo da slično vrijedi na mikro i makro razini što se putovanja tijela tiče. Pretpostavljamo da vrijede neka bizarna pravila zbog problema s utroškom energije,  ne bi trebalo funkcionirati, jer je neekonomično, jer je nemjerljivo. Za razliku od elektrona koji je stabilan (živi jako dugo ako ga se ne zlostavlja) čestica sličnih svojstava ali 200 puta veće mase muon ima životni vijek svega dvije mikrosekunde. Analogijom kraćeg životnog vijeka s povećanjem mase i putovanjem velikim brzinama čovjek  i letjelica imaju masu ‘broj sa toliko nula da ne stane na ekran’ veću od elektrona, koliki bi bio životni vijek takve ‘čestice’?

Navikli smo sve i svašta promatrati kao sustav na koji primjenjujemo već poznata pravila i atribute, ponekad čak i posve arbitrarno. Jer bolje ikakva pravila nego nikakva. Hm..