KolumneTurizam

Putopis “Hrvatska u Gruziji” – You as a transformer, ali bez transformera

Bio sam još u Turskoj kad mi je od predsjednice došao upit za projekt u Gruziji. Predsjednice udruge Perpetuum, ne Kolinde. Sedam dana, Bakuriani – najpoznatije gruzijsko skijalište i projekt o osobnom razvoju i komunikaciji.


Znao sam da moram privoditi završni rad kraju, da moram ovo, da moram ono, al’ Gruzija je bila jača od mene. Bez nekog posebnog premišljanja i još uvijek pod dojmom turneje po Turskoj odlučio sam dati priliku i Gruziji. Nekako su mi dosad u životu uvijek najbolje bile odluke o kojima nisam prevše razmišljao nego sam prepustio nečem višem da uzme daljinski u ruke. Zovite to Bog, sudbina, Krišna, Ra, ali probajte bar jednom u životu odlučiti onako kako osjećate na prvu, bez da analizirate 5 dana. Analizirajte kasnije.

projekt u gruziji

Tjedan dana nakon što sam sletio u Zagreb, opet sam poletio prema Istanbulu, za kojeg su me još uvijek vezala svježa sjećanja. Istanbul je ovaj put bio tek usputna stanica. Nakon par sati provedenih na Ataturku već sam bio u avionu za Tbilisi. Prvi dojam: ”Bokte di smo došli?” Aerodromom u Tbilisiju dominiraju olupine aviona i starih ruskih helikoptera, ostavština i podsjetnik na Sovjetski Savez. Budući da smo sletjeli u 4 ujutro, pali smo kao pokošeni na improviziranu umjetnu livadu usred aerodroma i zaspali poredani kao srdele u konzervi. Ima nešto u tim spavanjima po aerodromima što cijelom putovanju daje posebnu dimenziju. Ujutro oko 10 krenusmo Marshrutkom (Maršrutka) u srce Tbilisija. Marshrutka je inače onaj autobus koji ćete vidjeti u svakom dokumentarcu kojem je tema život u Rusiji. Meni osobno mnogo zanimljivije iskustvo nego vožnja u nekim modernijim autobusima. Lijepo je znati da još negdje postoji nešto drugačije. Cijena javnog prijevoza gotovo da i ne postoji, karta košta manje od kune i voziš se dok ne izađeš.

projekt u gruziji

Prometna pravila u Gruziji su, najblaže rečeno, čudna. Tamara je pisala o prometu u Turskoj i svom njegovom kaosu, e pa ovdje je to još malo izraženije. Malo više. Zamislite scenu: nas trojica hodamo kroz Tbilisi rubom osmotračne brze ceste (kad kažem brze, stvarno mislim brze), auti jure u oba pravca, pothodnika, nathodnika… Pješačkih prijelaza nema nigdje, a moramo na drugu stranu. Ali, Turčin koji je dvije godine živio u Tbilisiju i koji zna kako stvari ovdje funkcioniraju objašnjava: ”Ma nema ti tu bolan pravila, tu samo prođeš”. I zaputi se preko ceste na naše opće zaprepaštenje. I stvarno, izgleda da to funkcionira na taj način, neki su mu stali uz škripu guma, neki su ga zaobilazili, ali nitko ni u jednom trenu nije zatrubio. Jedna od stvari koje će vam zapeti za oko u Gruziji su policijski automobili. Dok je ostatak voznog parka više manje prosječan ili viša niža klasa, policijski auti su definitivno nešto najnabrijanije što će te vidjeti i nešto što se nikako ne uklapa u ostatak gruzijskog prometa.

projekt u gruziji

Tbilisi je glavni grad Gruzije. Usred grada je žičara koja završava na obližnjem brdu s kojeg puca pogled na cijeli grad. Prevladavaju uglavnom tradicionalne građevine no utjecaj zapada je vidljiv. Hodajući gradom svako toliko ćete naići na crkvu. Gruzijci inače prakticiraju oblik pravoslavne vjere. U crkvama tijekom mise nema sjedenja, većina ikona i kipova je u čistom zlatu, dovoljno da se oni malo pohlepniji vjernici itekako uzvrpolje. Meni osobno najdojmljiviji dio Tbilisija nalazi se pod zemljom. Nije rudnik, nije jama, nego je podzemna željeznica. Inače imam fetiš na vlakove pa me ne čudi što mi oni uvijek zapnu za oko. No i da nemam, podzemna u Tbilisiju bi me očarala. Do stanice se silazi jednim jedinim pokretnim stepenicama od nekoliko stotina metara, nešto što ja dosad nisam doživio. Metro je na većim dubinama nego što je to slučaj na Zapadu. Stanice su socijalistički monumentalne, bez previše boja, sve je u mramoru i minimalistički izvedeno.

projekt u gruziji

Prema mjestu održavanja projekta krenuli smo navečer. Iscrpljen od umora pokušao sam zaspati u par navrata, ali bi me uvijek probudio neki iznenadan manevar vozača. Projekt u Gruziji bio je pod kodnim imenom “You as a Transformer” i nema nikakve veze s Megatronima i Bamblbijima (iako se osobno ne bih bunio), nego mu je tema bila transformacija osobne komunikacije ka što staloženijoj i neagresivnoj. Dakle, nema povišenog tona, nema šaka, nema glupih argumenata. Bilo je tu kojekakvih načina na koje smo vježbali kako postići tu zen komunikaciju, od igara u kojima smo se valjali u snijegu do guljenja limuna što nam je u konačnici dokazalo da su svi ljudi isti (ne pitajte kako).

Sve je vođeno pod paskom trenera od kojih su oboje stručnjaci u polju psihologije i komunikacije. Ukoliko se odlučite otići na ovakve projekte, očekujte gomilu zabave. Uvijek se do zaključka pokušava doći kroz igru i druge neškolske metode. Upoznat ćete gomilu ljudi i bit će vam zabavno. Poslušajte savjet s početka teksta i zahvalite mi kasnije. Tijekom projekta nismo imali previše slobodnog vremena pa nisam uspio skitati kao na nekim drugima dosada, ali onda opet, bili smo na planini, sve je pod snijegom, nije bilo previše toga za vidjeti. Našao sam tijekom projekta par kompanjona sa slično prespojenim žicama u glavi pa smo radili kul stvari.

projekt u gruziji

Highlight projekta: nas trojica i neki random klinjo, unajmili one dječje saonice za snijeg, popeli se na uzvisinu i ajmooooooo. Prva udubina – letiš malo, ubrzaš malo, druga, letiš malo vise, ubrzaš malo vise, na trećoj si već bogatiji za modricu. Gušt totalni. Tijekom projekta smo posjetili i Borjomi kojeg sam već tada nazvao i za mene je uvijek ostao – Bon Jovi. Gruzijski nacionalni park, fora mjesto. Od početka sam imao zacrtano u glavi što želim, a to je bilo kupanje u termalnim izvorima koji atrakcija parka. Pješačili smo dobrih sat vremena da bi došli do izvora, ali sve se se isplatilo kad sam uronio u toplu vodu jakog sumpornog mirisa. Nije bilo bitno, smrad ne smeta dok si u bazenu s vrućom vodom, a oko tebe sve zaleđeno. Inače, Bon Jovi je poznat po izvorima vode koji imaju visok udio željeza te time blagotovorno utječu na želudac, ako imate želudac da ju popijete. Voda je izrazito topla, a okus je izrazito loš. Neki je ne bi popili ni da pruža super moći.

projekt u gruziji

Još jedna stvar kojoj smo svjedočili tog dana je (polu)tradicionalna gruzijska večera. To je ljudi moji samo dolazilo. Ja pojma nemam odakle su oni vadili tu hranu, pa khachapuri, pa khinkali, pa ajapsandali, pa ovo, pa ono. Tradicionalna večera zove se Supra. U njoj uglavnom sudjeluje muška populacija, jedu i opijaju se, slično kao kod nas kad se sretnu stari prijatelji, ali ovdje ima jedna specifičnost. Supra ima vođu (Tamada) koji stalno nazdravlja nečemu i praktički je moderator večere. On povede zdravicu i onda se ostali nastavljaju na njegove riječi. Kako večer odmiče, a alkohol protiče, ljudi se polako otvaraju i dijele svoje intimnije price i emocije. Na kraju se lako može dogoditi da večera završi kolektivnim plačem ili da ubijete svog najboljeg prijatelja. Što ćeš, dogodi se i najboljima.

Nekoliko dana i događaja kasnije opet sam bio u letu za Zagreb, bogatiji za par kvalitetnih uspomena i prijatelja. Na povratku sam svjedočio svom prvom slijetanju po magli koji je odlično iskustvo. Gledaš vanka, sve bijelo, znaš da ćeš sletjeti sigurno, uzdaš se u tehnologiju, ali nije ti svejedno.

Eto to bi bila Gruzija u kratkim crtama. Svakako pronađite mjesta i vremena za nju u svojim putovanjima. Zanimljiva zemlja i drugačija od bilo čega što ste dosad vidjeli nikako vas neće ostaviti ravnodušnima.

P.S. Javite se Perpetuumu jer imamo nadolazeće projekte u Gruziji.

Tekst: Mario Čuljak

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.




Oznake
Pročitajte još
Close
Back to top button
Close