Putopis “HRVATSKA U GRČKOJ”: Grčka je zemlja u kojoj su Bogovi odlučili živjeti. Sad znam zašto.

Domino efekt.

Odem u Italiju na projekt, upoznam Panosa, sprijateljimo se. Skype tu, fejs tamo, počnemo se dogovarati o suradnji. Unaprijed sam imala dogovorenu Belgiju koju sam otkazala zbog Grčke. Datum, 18.11, koji je bio prvi dan projekta u Megari nabijen je takvim pozitivnim emocijama. Zašto? Godinu dana ranije, na taj dan, počeo je moj prvi projekt u Turskoj koji je razlog zašto sam otišla i na sve ostale. Life changing trenutak sažet je u jedan datum koji je, slučajno ili ne, godinu dana kasnije opet dobio značenje.

Prvi na listi sudionika koji su išli samnom bio je Alan. Kao dio turske priče, na speed dial-u mi je u ovakvim situacijama. Još od tada imamo dogovor da ćemo opet nekud ići. Koliko sreće moramo imati da nam se reunion dogodio na točno isti datum? Potaknuta impresijom, zvala sam ostale sudionike iz Turske da nam se pridruže. Nažalost, nisu mogli.

Danima je trajala potraga za ostatkom tima. Pridružili su nam se Valentina, njezin prijatelj Filip i Alanova prijateljica Lorena.

U nedostatku slobodnog vremena, lovili smo se po inboksu, Viberu, Whatsapp-u, pozivima, porukama i svime ostalim što nam je bilo dostupno.

Najbitnije smo dogovorili najlakše – ostajemo dva dana duže i možemo nabaviti rakije. Za interkulturalnu noć gdje se svaka zemlja predstavlja ostatku sudionika cijelog projekta, kao.

Morali smo doći u Zagreb 15.11. jer nam je let bio dan poslije rano ujutro. Razbacali smo se po gradu i našli ujutro oko 09:00 na aerodromu. Gledamo jedni u druge, smijemo se i ne možemo vjerovati da idemo na 10 dana u Grčku.

Ovo mi je bilo prvo putovanje na kojem nije bilo startnih šokova. Sjeli smo u avion i došli do Beograda. Dva sata smo vrištali po aerodromu Nikole Tesle i nastavili prema Ateni. Stigavši u Atenu, morali smo čekati 20-ak minuta u avionu da Obama ode s aerodroma. Vidno nervozni, jedva smo dočekali započeti avanture.

Odlučili smo doći dva dana prije projekta i ostati u Ateni. Smještaj smo našli preko couchsurfinga. Nesporazum oko pronalaska adrese dizao nam je tenzije jer smo sa svom prtljagom puno prepješačili da bi došli u krivi dio grada. Zaustavila sam Grka na cesti, nazvala dečka kod kojeg smo trebali spavati i dala im da razgovaraju. Vratili smo se u startnu točku i čekali da po nas dođe autom.

Komedija. Nas 6 u malenoj Corsi sa svom prtljagom. Stvarno, čovjek kad se uspije nasmijati, zaboravi zašto je bio loše volje. Dolazimo do kuće, ulazimo u sobu, gledamo kako ćemo se zgurati u krevet na kat i dvosjed. Već po navici, prasnemo u smijeh i u tom momentu impresionira nas grafit slona na zidu. Nećemo imenovati one koji su pod utjecajem alkohola u velikoj zelenoj mrlji na zidu vidjeli siluete djeteta i žene iz profila. Ali Lorena će vam o tome znati više reći.

Mislim da je to dovoljno za znati o prvoj noći.

Trebalo je ustati iduće jutro u 08:00. Ahaaa… Nakon što smo otišli iz sobe u 11:30, uputili smo se u centar Atene.

Uspon na Akropolis i Parteon je potrajao. Put je obilježen s par stotina fotografija. Dolazimo do ulaza i iznenađenje. Ulaz je besplatan za studente Europe. Ne samo tu, već za svaki muzej ili neke druge povijesne znamenitosti. Tip za putovanja: Uvijek nosite iksice ili indekse sa sobom i svuda pitajte za popuste!

Doživljaj je, pogled je nevjerojatan, drukčije od bilo čega drugog. Razgledavajući, ne steknete osjećaj da se nalazite na nekoliko tisuća godina starom gradu. Možda zbog održavanja, možda zbog puno turista, grada koji se nalazi okolo, možda jer mi je povijest slabija strana… Krivim mačke, ne volim ih, a svuda ih ima.

Spustivši se nazad u grad, nabasali smo na nekakav prosvjed. Pitali smo policiju što se događa. Policajci su im mladi, susretljivi i govore engleski. Objasnili su nam da se kod njih mladi bune protiv vlade i zahtjevaju bolje uvjete školovanja. Imalo je neke veze i s Obamom, ali nisam se trudila skupiti previše informacija. Ljudi moji, to niste vidjeli. Tolika masa mladih drži se zajedno i njih nekoliko desetaka tisuća paradira i svi u glas ponavljaju nešto na grčkom. Kretali su se u grupama i činilo se da su dobro organizirani. Iako su nam policajci savjetovali da se držimo podalje jer može doći do nereda, morali smo ući u rulju i nastaviti. Više su zastrašujuće izgledali policajci s full opremom nego masa koja je protestirala. Nedugo nakon što smo ipak odlučili otići, krenuli su neredi. Kad sam bila u Turskoj, dogodile su se neke detonacije ulicu dalje od mene. Kući su dignuli paniku. Sad opet. Vješto manevriram. Bilo kako bilo, drago mi je što sam vidjela kako to sve izgleda.

Lorena nije išla s nama, because of the reasons. Dočekala nas je s večerom. Ženite ju, žena zna kuhat!

Nastavili smo druženje, ovaj put civiliziranije i naredno jutro uspjeli smo se ustati ranije.

Malo smo razgledali grad, zaljubila sam se u Air Maxice, kupila nekoliko slika i uputili smo se u Megaru.

Stižemo u hotel, ulazim u sobu, gledam kroz prozor i poželim skočit preko balkona. Hotel Cokkinis na samoj je obali Egejskog mora. Dotrčavam na obalu i ne vjerujem koliko je voda topla. Pomalo neispavana, odustala sam od druženja prvu noć i otišla spavati u namjeri da se dignem ujutro u 06:30 i odem gledati izlazak sunca.

07:00 sati, trčim na plažu, Malon i Veysi već su bili tamo. Iz Hrvatske sam otišla u zimskoj jakni, ovdje sjedim u moru. Kakav pogled! KAKAV POGLED! Nikad prije nisam vidjela nešto takvo. Malo što mi je drago kao nešto napraviti prvi put. Oči širom otvorene, kes oko glave, slušam more i razmišljam o tome čime sam zaslužila sve to.

Nakon doručka, svi smo se našli kako bi program krenuo. Nas 40 iz 8 zemalja: Grčka, Hrvatska, Njemačka, Litva, Poljska, Španjolska, Italija i Turska.

Prvi dan proveli smo u hotelu. Imali smo nekoliko zabavnih radionica i iznenađenje – FLASH MOB!

Trenerica plesa imala je 3 dana da nam pokaže koreografiju koju smo u sklopu No hate movementa morali plesati na Monastirakiju, glavnom trgu u Ateni. Neki nisu bili oduševljeni, drugi su se iznadprosječno trudili.

Ručak je bio ukusan, ali po starom običaju koji nalaže da Hrvati puno jedu, pomalo gladni, bacili smo se u more. Kraj je studenog, kući pada snijeg, mi se kupamo u Egejskom moru i šaljemo slike nesretnicima koji ne stignu liječit prehladu jer ima previše posla s lopatom i snijegom. Temperatura mora bila je nešto manje od 20 stupnjeva. Taman! Mi, malo sjeverniji (Hrvati, Poljaci, Njemci), bili smo oduševljeni ljetom u studenom, dok Turci i Grci ipak nisu bili dovoljno hrabri. Osim Yannisa, koji je Grk. Ludilo je ipak zarazno.

Već smo u startu odlučili kasniti na drugi dio programa, ali kao “odgovorni teamleader” u dvije minute sam uspjela izaći iz vode, šprintati s plaže u sobu, otuširati se, presvući, popraviti šminku i stići u lobby na vrijeme. Vidno pretjerujem, ali stigla sam na vrijeme!

Dobili smo popis od masu igara te smo se morali rasporediti kako bismo ispunili sve zadatke. Zamislite kako je hodati po hotelu od 4 zvjezdice s turbanom od wc papira na glavi. Ili ako si lik pa ti samopoudanje diže haljina koju nosiš.

Interkulturalna noć bila je odmah prvu večer. Bili smo iznimno vremenski ograničeni pa su se Poljska, Njemačka, Italija i Španjolska nabrzinu predstavili. Slijedila je degustacija domaćih jestivih i alkoholnih proizvoda. Opustili smo se, upustili u razgovore i bolje se upoznali.

Idući dan upoznali smo gradonačelnika. Najzanimljivije pitanje prilikom razgovora bilo je o tome kako se naše općine odnose prema mladima te kakve prilike imaju mladi u mjestima iz kojih dolaze. Komentari su bili depresivno negativni. Kada će se to promijeniti?

Kako bismo bolje upoznali Megaru, organizirane su igre koje su zahtjevale obilazak grada. Najzanimljivije je bilo ono što je izazvalo najviše smijeha. S obzirom na to da sam uvijek najmanja, poslužila sam kao kist za crtanje. Navrh glave imala sam kapu s kistom. Na zidu je bio papir. Trojica su me morali držati vodoravno i micati me tako da nacrtaju ostatke povijesne građevine pored koje smo se nalazili. Opšti haos! Njihov timski rad ometao je moj histerični smijeh.

Vrativši se u hotel, dočekala nas je psihologinja. Imali smo radionicu tijekom koje nas je pola zaspalo. Što u ovom slučaju nije od dosade nego je to zapravo bio i cilj – opustiti se slušajući upute sa snimke koja je trajala 15 minuta. Zaboravili smo kako se opustiti i koliko je to bitno. Svakome bi trebala takva terapija barem jednom dnevno.

Ograničeni veličinom lobby-ja, morali smo se raspodijeliti u grupe kako bismo odradili probu za flash mob korektno. Dečki su ostali u hotelu, cure su otišle na terasu. Sat I 15 minuta smo kokodakale, 15 minuta plesale. Pokušavajući sakriti frustracije, razmišljala sam što ćemo napraviti u sklopu interkulturalne uzevši u obzir da prezentaciju od sat I pol vremena moram skratiti na 10 minuta. Kviz je neizbježan, alka ima slične tendencije.

Kviz, koji je formiran u Turskoj, prisutan je bio na svakom mom projektu. Svakim novim projektom, dobio je produžetak.

Vjerovali ili ne, samo jedno od ovih imena ne postoji:

Which of these names is not real?

a. Evil Midget (Zlipa Tuljak)

b. Gravedigger Shit (Grobar Ismet)

c. Tarzan Rat (Tarzan Štakor)

d. Sweet ass (Draga Guza)

e. Flying pancake (Ne bi me čudilo da se netko zove Leteća Palačinka)

Zamislite što ostatak Europe misli o nama nakon ovakvih projekata. Jedino što me tješi jest da nas ne shvaćaju ozbiljno. Iako smo bili.

Razgovori su se opet protegnuli daleko u noć, ali nedostatak sna nije ostavio previše posljedica sljedeće jutro.

Opet nas je dočekalo nešto što nikad prije nismo probali. Brali smo masline. Prošetali smo se plantažom maslina gdje se nalazi jedno stablo staro 2500 godina. Otišli smo I u tvornicu gdje se proizvodi maslinovo ulje. Pogledali smo pogon, dobili poklon, zahvalili vlasnicima I objavili su nas u lokalnim medijima. Hrvati su opet neozbiljno pristupili zadatku. Ovaj put ludilo je zarazilo Njemca. Dokazni materijali:

Najbolji ručak je bio onaj koji smo naručili I pojeli čoporativno na podu ulaza u lokalno kazalište. Kakav hotel, kakav luksuz… Bitni su doživljaji. Koji su splasnuli nakon tovljenja jer me umor uhvatio pa sam se zamotala u Lukin kaput I zaspala u dvorani. Probudilo me komešanje sat vremena kasnije.

Slijedilo je trosatno plesanje kako bismo nešto uspjeli napraviti od našeg flash moba. Napredak je išao sporo, a vremena nismo imali. Kazalište je bilo dovoljno veliko da se svi napokon raširimo po prostoru I pokušamo sve dijelove uklopiti u smislenu cjelinu.

Dobili smo slobodnu večer jer su svi bili preumorni da bi imali ikakve zadatke. Osim Alana, on je nastavio plesati u hotelu.

Turci su donijeli henu. Oduvijek mi se to sviđalo, ali nikad nisam imala priliku igrati se s tim. Dok su se svi razbacali po hotelu, plaži I slično, Alan je plesao, a ja sam bila sretna kao malo dijete kad dobije sladoled. Crtanje kanom zahtjeva puno koncentracije, živaca I vremena. Pogotovo ako nemate pribor pa se mučite čačkalicama. Ja sam jedina koju takve stvari opuštaju.

Nakon dva sata provedenih u svom svijetu, otišla sam spavati, kao I svi ostali. Alan je I dalje plesao.

Buđenje u 06:30 I ponovni izlazak sunca. Nikako se nadiviti! Nas 5 do 10 iskakali smo iz kreveta ranim jutrom, umotali se u deke I tako u pidžamama spustili se na plažu. Najljepše stvari nemaju cijenu. Ubuduće ću to raditi na svim projektima.

Taj dan nas je čekao posjet farmi konja. Prvi put u životu sam jahala konja. Stvarno poseban osjećaj. Doživljaj nam je upotpunio jedan pas. Znači, u kutu ograđenog prostora, pas, kojeg je Veysi nazvao Idiotis, lovio je svoj rep dobrih sat vremena. Ni na što se on nije obazirao osim na namjeru da ulovi vlastiti rep. Mi smo došli, jahali konje, igrali se s ponijem, gađali lukom I strijelom, imali sastanak o zaštiti okoliša, jeli… On je I dalje hvatao svoj rep. Svaka čast na ustrajnosti.

Masu stvari sam na ovom projektu napravila prvi put. Igranje s lukom I strijelom je također jedna od njih. Stajali smo ispred meta I natjecali se u gađanju. Onaj tko osvoji najviše bodova, dobije bocu vina. Pobijedila bi da su mi dali da gađam kozu pored mete za koju sam rekla da vrijedi 50 bodova. Ovako sam uzela Alanu njegovu bocu jer eto, ne znam gubit. Prilikom dodjele nagrada, Alan nije bio prisutan. S obzirom na to da smo iz iste zemlje, uručena mi je boca uz rečenicu:

-This is for Alan.

-No, it`s not. – odgovorila sam uzimajući nezasluženu nagradu.

Uz sve najlošije namjere, ipak sam mu je vratila. Pri povratku iz Grčke, na autobusnom kolodvoru u Zagrebu, 10 minuta prije nego što je otišao na bus za Rijeku. No dobro, bitno da sam ispala pozitivac.

Nakon farme, ponovo nas je čekao trening za flash mob. Finalni! Nabrijani da to što bolje napravimo, trudili smo se, smijali, ponavljali isto, pokušali izdržati napor, zaboraviti umor te smo se fokusirali na što bolji rezultat.

Dan D! Dižemo se ujutro, zanemarujemo izlazak sunca jer je flash mob highlight dana. Dolazimo u Atenu, svi nestrpljivi, sretni, uzbuđeni! Ok, krećemo. Muzika je počela. Ogromni zvučnici razbacali su zvuk po široj okolici trga. Skupljamo se na sredinu, ljudi se izmiču, rade krug oko nas. Adrenalin raste, mi plešemo, pratimo koreografiju, griješimo I smijemo se greškama. Završili smo I pljeskali sami sebi. Svi sretni osim Panosa. Prilazim, pitam što ne valja. Dakle, jedina stvar koja je trebala nužno biti napravljena tijekom plesa, nije napravljena. Kamerman nije snimao.

Mi smo bili sretni što ćemo morati ponoviti sve. Vidno smanjenog uzbuđenja, opet smo sve ponovili. Ovaj put sam barem pogodila sve korake. Kako god, napravili smo nešto nevjerojatno I iznimno smo zadovoljni.

Uslijedile su rasprave oko toga što ćemo raditi ostatak dana. Imali smo slobodno popodne I večer I trebalo je nekako ispuniti vrijeme. Formirale su se skupine I svatko je otišao svojim putem. Većina se htjela popeti na Akropolis jer je to glavna atrakcija. Pogotovo jedan član Cro tima koji je prvu noć toliko rakije usipao u sebe I uživao u rigoleto party-ju pa nije mogao s nama ostalima u grad. Nećemo nikoga imenovati, ali Lorena će vam o tome znati više reći.

Niki, Alan I ja otišli smo u Muzej rata. Muzej je vrh! Velik je, odlično opremljen, jako lijepo su posloženi izlošci. Oprema, odore, noževi, bodeži, puške, pištolji, karte… Puno se toga može naći. Jedino što su sva objašnjenja na grčkom. Bilo bi lijepo uz grčki, staviti sve natpise I objašnjenja na engleskom. Sve je to lijepo, divno, krasno. Međutim, ono što se meni najviše svidjelo su slike. Kao obožavatelj crtanja, samo sam trčala od slike do slike I govorila kako je jedna ljepša od druge. Alan I Niki su lagano hodali zamnom ne djelujući zainteresirano kao I ja. Motivi su ratni, pomorski ili su bili portreti. Odlične kombinacije boja. Dok su svi ostali kupovali magnete, narukvice, majice, ja sam se vratila kući s nekoliko slika. Prioriteti.

Unaprijed smo s ostalima dogovorili checkpoint. Nas 20ak odlučilo je popeti se na Lykavitos – brdo usred Atene s kojeg se može vidjeti cijeli grad. Žurili smo se. Ne sjećam se je li to bilo zbog nedostatka vremena ili uzbuđenja, ali kad smo se popeli na vrh, prizor je bio vrijedan žurbe. Već je bio mrak I cijeli grad smo vidjeli u noćnom izdanju. Moram priznati da je bio ljepši nego kad smo ga usred dana gledali s Akropolisa. Atena je pretrpana, bijela, sva u kamenu. Po noći smo sve vidjeli pod svjetlom ulične rasvjete što je u većini slučajeva bolja opcija.

Vrativši se u centar, pronašli smo sve ostale I otišli smo na večeru u maleni restoran usred grada. Presimpatično mjesto. Uz live band koji je svirao nešto tipično grčko, imali smo odličnu večeru i odlično druženje nakon čega smo se vratili u hotel.

Po navici, zadnji dan je najgori. Baš onda kad su se ljudi relativno upoznali, svatko se vraća kući. Dan provodiš s najdražima kako bi si upotpunio doživljaj. Ili se družiš sa svima kako bi nadoknadio nedostatak druženja zbog nedovoljno vremena I velikog broja ljudi. Zadnju radionicu smo imali ujutro u luci u Megari. Podijeljeni u grupe, morali smo razviti ideju o projektu. Moja novinarka Gosia I ja odmah smo odabrale društvene medije. U društvu ostatka tima, dotaknuli smo se mog projekta o medijima koji je bio stavljen na listu čekanja. Razgovarajući o tome, dobila sam motivaciju da ga prepravim I opet prijavim. Nadam se da ćete uskoro čitati doživljaje o projektu u Hrvatskoj.

Predvečer smo se svi skupili na plaži I prepričavali doživljaje prethodnog tjedna. Neki su šutjeli, drugi su plakali, treći se smijali, četvrti pričali. Svatko je situaciju proživljavao na svoj način.

Zadnji flash mob izveli smo u lobby-ju hotela gdje nije bilo dovoljno mjesta za sve, ali gurali smo se. Htjeli smo to napraviti za trenericu Paulu. Hrvati su nastavili plesati I po aerodromima na putu kući.

See you soon party trajao je kratko, ali dovoljno da se pozdravimo I dogovorimo gdje ćemo se I kad vidjeti opet. Nakon svih projekata na kojima sam do sad sudjelovala, a bilo ih je, oproštajna u Grčkoj bila je bolja od svih ostalih oproštajnih u bilo kojoj od država koje sam posjetila. Nakon kratkog ili nikakvog spavanja, bilo je vrijeme krenuti kući. Ovaj put smo imali dva auta na raspolaganju, iako nam je trpanje u jedan postalo normalna stvar.

Jedina stvar koju u Ateni nismo vidjeli, bila je Agora. Lorena, ovo ćeš sad prvi put čuti, ali inzistirali smo na tome da nas ti slikaš putem jer smo shvatili koliko se naživciraš kad kamera na mobitelu ne radi ili zablokira. Nasmijani smo na svakoj slici s Agore jer su Lorenine psovke upućene nereagirajućoj kameri bile urnebesne. O tome svjedoči ova slika. Prema gestikulaciji pretpostavite kakve su majke I dijelovi tijela popraćeni seksualnim konotacijama bili uključeni u rečenicu koju je sastavila. Al I dalje si nam iznimno simpatična, sve je to dio tvog šarma.

Uputili smo se na aerodrom, ukrcali se na avion I otišli za Beograd. U Bg-u smo presjedali. S obzirom na to da nam je prvi avion kasnio, trčali smo preko Nikole Tesle da stignemo na drugi. Srećom, I drugi je kasnio.

Stigli smo u Zagreb I svatko je otišao na svoju stranu. Bila sam toliko dobra da sam Alanu vratila vino, no on je odlučio “zaboraviti” vratiti mi moj youthpass. Tako da sam stvarno pozitivac u cijeloj priči. Zanemarit ćemo činjenicu da imam njegov usb I začine iz Turske od prije godinu dana.

Grčka je prekrasna zemlja! Vraćam se definitvno jer imam još puno stvari za vidjeti tamo. Panos, molim te za novi projekt u neko skorije vrijeme. Toliko sam stvari tamo napravila prvi put, a to mi je najdraže. Družila sam se sa starim poznanicima, produbila prijateljstva. Upoznala toliko dobrih novih ljudi s kojima se čujem svaki dan. Probala sam puno, vidjela sam puno, naučila sam puno. Oduševila me zemlja, oduševili su me ljudi. Grčka je definitivno jedna od zemalja koja se mora naći na must see listi. Pratite mi objave na fejsu, trebat ću još članova za timove koji će putovati samnom. Iskoristite priliku upoznati nešto novo, putujte, toliko je zanimljivih ljudi u svijetu koji će promijeniti vaš svijet. Ovo je jedna od rijetkih prilika da za malo novca proputujete Europu s ljudima iz različitih sredina I shvatite da ne postoji samo jedan svijet.

Jednom u životu mi se pružila prilika da ostanem danima u Istanbulu zbog lošeg vremena I otkazanog leta. Jednom u životu sam dobila priliku piti kavu rano ujutro na jugu Italije na terasi hotela s najljepšim pogledom ikad. Jednom mi se pružila prilika živjeti u dvorcu starom 300 godina u zapadnoj Poljskoj. Jednom u životu imala sam priliku gledati izlazak sunca u centru Grčke nakon čega sam se bacila u more neovisno o tome što je kraj studenog.

Učinilo najsretnijom osobom na svijetu to što sam iskoristila pružene prilike. Kad će te vi iskoristiti svoje?

Foto galerija: CROATIA IN GREECE =)