Kolumne

Prvi dan škole – muka ili veselje?

Eto ga, stigao je i taj, za neke željno iščekivani za druge kobni, prvi dan škole. Sada ponovno možemo vidjeti djecu s torbama na leđima, većima od njih samih, kako prelaze ceste u blizini škola, ili gužvu ispred kioska za vrijeme velikog odmora. Iako me nervoza, od tog prvog dana škole, odavno ne drži, zvono za početak nove školske godine navelo me na razmišljanje.

Kako su prije izgledali prvi dani škole?

Danas je prvi dan škole dan kada se svi učenici hvale svojim novim školskim torbama, pernicama, te svim ostalim priborom za školu, ali i novom markiranom odjećom i obućom. Novim knjigama i bilježnicama s modernim oklopima i naljepnicama,a većina ih se hvali i s novim mobitelima ili tabletima koji su dobili baš zbog prvog dana škole, te svim ostalim stvarima „potrebnim“ za školu koju su oni i njihovi roditelji kupovali odnosno „hvatali po akcijama“ zadnjih mjesec dana.

Svi osim prvašića, kojima je to stvarno pravi prvi dan škole, su ljuti jer im je završilo ljeto, nemaju više čitav slobodan dan, jer su sada pola dana u školi, ne mogu se više igrati po čitave dane, a osim toga nova školska godina donosi i nove školske, većini i jedine, zadatke poput zadaća, zadataka i učenja za testove i ispite. Sve to samo me nasmijalo, jer sam shvatila da sam i ja do nedavno bila u takvim „slatkim problemima“, a sada tek shvaćam zašto su zapravo ti problemi slatki.

Prije se većina djece radovala školi i njima je prvi dan škole značio mnogo, iz tog razloga što su prije imali radne obaveze kod kuće pa bi im odlazak u školu značio jedino vrijeme kada bi se družili s prijateljima i radili nešto za sebe. Iako su u školu najčešće pješačili i po nekoliko kilometara radovao ih je susret s prijateljima. Putem do škole sreli bi jedni druge te bi tako družeći se lakše prošli taj dugi put koji često nije bio jednostavan, zbog velikog snijega ili hladnog i lošeg vremena.

U školu su nosili najčešće tkane torbe kakvu je tko imao kod kuće i pločicu po kojoj se pisalo za vrijeme nastave, ali se s nje i brisalo sve tako da učenje nije bilo jednostavno jer ono što bi zapisali ne bi ostalo dugo zapisano kako bi se lakše prisjetili poslije, već se odmah brisalo nakon nastave, kako bi drugi dan imali po čemu pisati. Nije bilo velikih i glomaznih torbi kao danas, nije bilo knjiga i radnih bilježnica niti pernica sa svom opremom potrebnom za nastavu.

U školi se poštivalo profesora, a učiti se moralo jer tko nije bio dobar đak smatralo ga se nesposobnim i lijenim, dok je danas u školama onaj tko dobro uči „štreber“, ulizica ili kažu da se jednostavno pravi važan te svima ide na živce. Za vrijeme odmora nije se trčalo u kafiće po kave ili u trgovine po sendviče i grickalice već bi svatko iz torbe izvadio komad kruha ili pogače, što su ponijeli od kuće, i to bi marendali, a bilo je onih koji nisu imali niti to. Završetak nastave značio je žurni povratak kući a onda opet pomoći roditeljima, najčešće u čuvanje blaga na polju. Iako su im djeca išla u školu roditelji su zahtijevali da se poslovi obavljaju te im testovi ili učenje za njih nisu bili opravdanje za ne rad.

Razmišljajući o tome danas pitamo se kakvi su to bili roditelji, zar nisu imali osjećaja za svoju djecu, zar su djeca morala tako raditi a onda opet pitam se kako su ta djeca savladavala i pamtila gradivo u školi, neki od njih su završili i visoke škole. Odgovor je jednostavan, radne obaveze stvorile su od njih upravo i pozitivne osobine, marljivost i red. Pa kad mnogi danas kažu da odgoj kreće iz kuće to je i dokaz da je tako.

Danas je situacija skroz drugačija. Djeca ne pješače do škole uopće jer ih roditelji dovoze i odvoze, pa čak i one koji žive u samoj blizini škole, nose im torbe, daju im novac kako bi si kupili marendu, zovu ih na mobitele svako malo da vide jeli sve u redu i kako se profesor ponaša prema njima. Nakon povratka iz škole govore im da se odmore jer su umorni od nastave. A djeca? Djeca su ljuta jer u školu moraju ići i pisati ponovno te glupe zadaće, a nisu ni svjesni koliko im je lijepo. Ne čekaju ih nikakve radne obaveze osim pisanja zadaće i učenja nakon škole, ne moraju se probuditi nekoliko sati ranije kako bi pješačili u drugo ili treće selo do škole. Osim toga imaju sve potrebne pribore i materijale, te knjige i bilježnice za lako praćenje nastave i još lakše učenje.

Sada si opet postavljamo pitanje da li je ovakvo ponašanje roditelja u redu, a onda opravdanje nalazimo u vremenu u kojem živimo , standardu kojim smo opsjednuti i svim drugim „in“ stvarima kojima pridajemo važnost, no uz sve takve mogućnosti da li su danas učenici marljiviji?

Dragi moji školarci neka vam prvi dan škole bude ipak veselje!

 

Foto: pixabay

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close