Književni petak

Priče iz Vukovara: “A grad, za nj ne brinite, on je svo vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.”

Iva Biondić

Na dan sjećanja na žrtvu Vukovara ovaj književni petak posvećen je gradu heroju.

Danas su nam u fokusu “Priče iz Vukovara” autora Siniše Glavaševića. Dvadeset i četiri kratke, lirske priče o Vukovaru, djetinjstvu, prijateljima, životu, ljubavi, ratu i svijetu što nas okružuje, jedina su književna ostavština Siniše Glavaševića  legendarnoga ratnog izvjestitelja iz Vukovara.

Iz opkoljenog i posve devastiranog Vukovara, neposredno prije njegova pada, uredništvu Hrvatskoga radija u Zagrebu, Siniša je uz ratna izvješća, također otisnuta u ovome izdanju, slao i te priče, posvećene sebi samom i svome gradu

Kratke priče, premda pisane u surovim i neljudskim uvjetima, odaju nježnu, meditativnu i suosjećajnu piščevu narav, kao i neupitni književni talent.

Priča o gradu

“Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemeo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. A grad, za nj ne brinite, on je svo vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.”

Priča o ljubavi

“Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfeni, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prevarama, vješto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.”

Priča za tebe

“Svi imaju neku svoju životnu priču pa zašto ne biste i vi? Evo, samo za vas priče koju vam darujem u svoj vedrini duše i ako vam se učini da ima samo djelić vas u njoj, uzmite je slobodno i nosite uz svoju sliku. Kao osobnu kartu. Ili kao pušku u ovome ratu. Najljepše priče uvijek počinju s prvim titrajem, s nekom neobjašnjivom jakom strujom koja se u tijelu javlja kad sretnete nekoga koga nikad prije niste vidjeli, a čini vam se da je cijeli život pokraj vas. Ljutiti što vas život vuče obali, a htjeli biste drukčije, opsjednuti svagdašnjom nadom da će sunce možda sutra izroniti iz oblaka svjetlije. Niste ni osjetili istog suputnika i vjernika koji negdje nepoznat ispija vaš dah i diše vašom dušom. I kad se susret dogodi, čin bratimstva, spajanja dvaju bića čini vječnim. Nebeske trube pozdravljaju stisak ruke, taj prvi dodir, pokušaj i bogaćenje svijeta. I ništa više nikad neće biti isto. Ni koraci, ni misli, ni (riječi) noći, ništa više nije dovoljno usamljeno i daleko. Zato možda mnogi usamljenici hodaju svijetom, osvrću se tražeći nekoga, slute radost i ne mogu potisnuti želju. Sreća je dosegnuti, dočekati nekoga koji isto tako traga. Boreći se u vječitom zagrljaju samoće i nevažnih prolaznika neki i ne uspiju. Ali ne treba stati. Tamo negdje, u perspektivi, u osnovi svijeta i vas čeka netko. Nemojte ga zaboraviti.”

Ostale priče Siniše Glavaševića možete pronaći na linku.

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u