Priče iz ličkog kraja: Ča bi Brinje da mu ni Gradine

Svaki put kad putujem iz belog Zagreb grada i kad se spušćam niz Kip, uvik mi pogled puca samo na Gradinu. Ne projde ni jedan vikend kad dojdem a da se ne prošećem po njejem kamenju, pa mi uvik na pamet pade ki je vo napravil, ki je tud vladal, jesu se gospe u lipi kiklja šepurile ovud? Mislim da je vrime da bar nešto saznam o vome..

Gradina ili Sokolac je stari plemićki grad knezova Krčkih. Ali zač se

baš kaže Sokolac? Puno je teorij o nazivu. Ne zna se točno vrime kad se taj naziv počel koristit. Velidu da je Nikola IV. Frankopan koji je baš iz Brinja vladal brojnim posjedima te slavne obitelji, prije venčanja s Dorotejom Gorjanski poslal u Veneciju na poklon konja i sokola. Možda je Sokolac dobil ime po nekoj drugoj nezabiliženoj priči a možda su se u kuli i kapeli počeli gnjizdit mali sokolići onda kad su taj stari grad svi napustili. Ki će znat..

Sokolac se prvi put spominje u 14. stoljeću. Velidu da je Brinje potpalo pod vlast Frankopana provalom Tatara. Kako je bil lipo napravljen, često je služil za odmor uglednim gostima koji su se spremali na dalek put (nadam se da su im spakovali malo slanine i kruva da ne pregladnidu). Sigurno niste znali da je jedanput odavde krenula tročlana delegacija u Francusku kako bi udali malodobnu kraljicu Mariju koja je razvrgla zaruke s češkim kraljevićem Žigmundom. Ali ipak, idemo mi nekim redom pa da narod bar malo bolje razumi ki je ovde bil i zač.
Malo gori sam spomenula kako su se Nikola IV. i Doroteja Gorjanski venčali, a o tome nam svjedočidu i grbovi Gorjanskih i Krčkih na zaglavnim kamenima svoda crkve na Gradini. Takvim ženidbenim vezami, knezovi Krčki su jačali svoju gospodarsku i političku moć u sjevernim, sigurnijim krajevima Hrvatske. Upravo on je bil najsposobniji izdanak Frankopana koji je utemeljil njihovo ime i moć. Ni on til niš prepustit slučaju pa je nakon nekog vremena dogovoril zaruke između svoga sina Ivana VI. (poznatijeg kao Anž) i Katarinom Nelipić koja je bila starija ćer Ivana Nelipića, zadnjeg muškog potomka roda koji je držal cetinsku župu. Katarini je dal da baštini sve posjede, a mlajoj ćeri je dal 10 000 dukata za miraz i rekal da mora bit zadovoljna i s tim (bome je bil široke ruke). Nakon nešto godin Nikolu je zadesila smrt i tako je umrl ko ban Hrvatske i Dalmacije. Iza sebe je ostavil devet sinov koji su se prilično med sobom svađali i tako su uspili podilit Frankopane u Modruša 1449. godine. Brinje je tada dobil Ivan VIII. Nakon nekog vremena ban Derenčin opsjeda Brinje i odlazi na Krbavsko polje jer su taman tad Turci navalili na Liku. Tako je tamo jadan izgubil glavu ko i mnogi drugi hrvatski plemići. Brinje su nakon Ivana VIII. naslijedili njegovi sinovi Krsto i Vuk. Krsto je malo zatim poginul a Vuk je uz prekide bil vlasnik Brinja i Sokolca. Turci su i dalje bili nemilosrdni i stalno napadali, ali Sokolac nikad nisu uspili zauzet. Možda zato ča je baba Rajkovićka poljivala po Turci vruću juvu. Ki će znat.. Vuk Frankopan je prepustil Brinje upravi Senjske kapetanije u sastavu Vojne krajine. On je bil jedina nada za očuvanje brinjske loze Frankopana, no zadesila ga je teška sudbina te je u jednoj bitki u Njemačkoj ostal i time zauvik ugasil svoj del loze.

Zna moja baba često divanit koliko je ta Gradina u prvanja doba značila našem narodu. Kako se gori jigralo, pivalo, sakrivalo a bome i ašikovalo. Ki zna kakovi se pričic naslušala naša Gradina, koliku povijest sakriva u tom kamenu, ki je sve kroza nju prošal i išal? A bome su se o njoj i pisme pivale. Pa kaže jedna naša dobro poznata:

Ča se ono nasred Brinja beli?
Il je vila, il je gruda sniga.
Nit je vila, nit je gruda sniga,
već su dvori Zrinskih Frankopana.

Stari brinjaci velidu da je najlipše zvono bilo sa Gradine iz kapele Presvetoga Trojstva, a ja ću vam za kraj samo vo reć:

Kad će doći staro vrime ono,
da ja čujem sa Gradine zvono
i zapivam pisme stare,
Škamnice adio mare,
slavni Brinju grade!

---

Tekst i slike: Marija Draženović