Ovo je priča o čovjeku s kartom!

Sunčan je dan. Umoran sam. Prošlu noć sam slabo spavao i kapci su mi teški. Ulazim na glavni kolodvor i usputno uzimam kavu za van. Katkada više nisam siguran ima li kofein poželjan utjecaj na moj organizam. Tolike šalice popijene kave, toliko kofeina. Osjećam se imuno. Ali vrag je navika, možda i nešto jače od toga. Možda je ovisnost. Dolazim na svoj peron i iščekujem vlak. Uranio sam, što znači da ću ga čekati još kojih desetak minuta. Ne volim čekati kada sam umoran. Poželim teleport koji će me prebaciti u krevet, a onda bih vjerojatno htio kišu da me uspava. Zahtjevi. Slatki mali zahtjevi. Dajte nam teleport. Nećemo vlakove. Dok mi se gorak okus kave vrzma po ustima misli mi lutaju. Maštam o odmoru i ljetu. Ljetnoj kiši. Ne postoji ništa ljepše od ljetne kiše. Obožavam kišu, pa bila i ljeti. Kada govorim o utjecaju kofeina, postoji nešto što uvijek primjećujem ispijajući šalice i šalice kave, a to je osjećaj uzbuđenja. Kava mi stvara leptiriće u trbuhu, pa si mislim, mora da je ljubav. Poželio sam zapjevati pjesmu koja se trenutno vrtjela na mom music playeru, ali nisam. Nisam zato što vjerojatno ne bi zvučalo bolje od koncerta iz tuša, a moji ukućani se u tim situacijama često križaju. Ponekad lupaju i o vrata kupaonice iz straha da nas netko ne prijavi za nasilje u obitelji.

Vlak stiže na dolazni peron. Ukrcavam se i za promjenu nalazim sjedeće mjesto. Nije bila izrazito velika gužva, a tek je poneki čovjek ostao stajati. Nitko izraženo stariji ili trudan, pa sam ostao sjediti. S moje desne strane primijetio sam jednog zanimljivog gospodina. Starijeg. Na oko socijalno ugroženog, a rekao bih i siromašnog. Možda je krivo suditi po spoljašnjosti, ali njegov fizički izgled progovarao je o nekim nemilim događajima koji su ga morali zadesiti. Izgleda da ga je san iznenadio, a na to je ukazivao razliveni jogurt koji je ostavio obrise na njegovoj odjeći. Nesvjestan toga je spavao. U jednom trenu dolazi kondukterka ljubazno moleći na pregled karata. Dođe i do gospodina, zazove ga, a on se trgnu. U tom trenutku još se malo jogurta razlilo, a sada ga je bilo i na podu. Mrmljajući nešto, baš kao što svi mrmljamo kada nas netko trgne iz sna, gospodin je krenuo tražiti kartu ne mogavši ju naći. Izgledalo je kao da nema kartu, a njegovo prekapanje po džepovima kao glumačka improvizacija. Mrmljajući pretražuje džepove, ali ne uspijeva u naumu pronalaska.

Sljedećih deset minuta bile su ključne. Trenutci iznenađanja. Mali koraci za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo. Ovo bi nam mogli biti uzori.

VOLIM ČOVJEKA (1.put) Dok je gospodin tražio kartu, čovjek koji je stajao samo nekoliko metara od njega bez razmišljanja se ponudio platiti. Platiti za neznanca. Nije pitao gdje ide, a već je posegnuo za novčanikom. Živimo u vremenu gdje čovjek gubi na empatiji i želji da pomogne drugome. Ali izgleda da smo u tom svijetu samo onoliko koliko dopustimo biti.

VOLIM ČOVJEKA (2.put) Bilo je i drugog puta. Gospodin je u jednom trenutku skužio da mu se jogurt razlio po odjeći. Na licu mu se vidio sram, a i sam je ustuknuo kako se srami. Sramio se što ga je san uspio prevariti. Sramio se vjerojatno i svih tih pogleda. Djevojka koja je sjedila samo mjesto ispred mene prekapa po torbi, diže se i daje čovjeku maramice. Obraća mu se baš onako kako zaslužuje. Onako kako se mi mlađi trebamo obraćati starijima. To je u tom trenutku bila ruka pomoći. Pomogla mu je najviše koliko je tada mogla. Bila je ljubazna. Bila je čovjek.

VOLIM ČOVJEKA (3.put) Čovjek se obrisao, barem onoliko koliko je mogao. Maramicom je posegnuo i ka podu, nastojeći obrisati i njega. Kondukterka je u međuvremenu odšetala dajući mu vremena da pronađe zametnutu kartu. Nije prestao i dalje je pretraživao džepove, torbu i opet džepove. Izvadio je nekoliko karata. Izgleda da niti jedna nije prava. U jednom trenutku uskliknuo je. Bila je to karta. Prava karta. Dignuo se i odšetao u putu kondukterke. Nije ju uspio sustići, pa se vratio. Vratila se i ona. Bila je riječ o potrebnoj karti. Kondukterka je ustuknula kako uvijek ima kartu. On koji zbog kupljene karte otkida od usta, a koje opravdanje onda mi imamo kada odlučimo zaigrati prljavo? Ova karta bila je objekt fer igre. Igre na koju se izgleda odlučuju oni koji za to imaju najmanje povoda (i sredstava).

Ovaj čovjek bio je ona promjena u svijetu koju trebamo. Odan obrascu života i onda kada je život zaigrao protiv njega. On je i dalje igrao s njime i igrao je pošteno. Nije bio glumac. Bio je čovjek. Bio je čovjek u svijetu glumaca.

 

---

Foto: pixabay.com