Povratak u katakombe
U prvim stoljećima kršćanstva katakombe su bila mjesta okupljanja kršćana na molitvu i misno slavlje. U njima su pokapani mučenici čija je krv bila sjeme novih kršćana. Bili su to podzemni hodnici, u Rimu dugački više od 80 kilometara, koji su postali simbol ustrajne vjere u Krista.
U suvremenom društvu svjedoci smo borbe za najrazličitija ljudska prava i slobode. Međutim, u nečemu smo još uvijek na početku, a to je borba za vjersku slobodu. Ove riječi mogu se činiti licemjernima onima koji smatraju da Katolička Crkva u Hrvatskoj uživa preveliku slobodu djelovanja i izražavanja svojega nauka i utječe i na mnoga društvena zbivanja. A je li baš tako?
Ukoliko sagledamo potpunu sliku, vidljiv je raskorak između medijskog prikaza i stvarnog društvenog prihvaćanja Crkve. Kroz medije se Crkvu najčešće prikazuje kao političku organizaciju, a njezin socijalno-ekonomski program, utemeljen na Evanđelju a potvrđen enciklikama još od druge polovice 19. stoljeća do danas, prihvaća se ili odbacuje tek u kontekstu određene političke situacije, odnosno po potrebi.
Kršćani u današnjem svijetu često bivaju izloženi ruglu i progonima. Nažalost i mučenjima do smrti. Tomu se baš i ne pridaje velika pozornost, makar se radilo o milijunima vjernika kojima je zabranjeno javno ispovijedati svoju vjeru, od Kine do islamskih azijskih i afričkih zemalja. Postoji i još jedan oblik ponižavanja i omalovažavanja kršćanstva, gotovo jednako opasan, nastao na europskom tlu u lijevo-liberalnim ateističkim krugovima. Kršćane se uporno degradira, smješta u neki imaginarni srednji vijek i naziva ih se nazadnjacima i protivnicima ljudskih sloboda. Niječe im se kulturni i znanstveni doprinos europskoj baštini. Europska unija odbacuje Boga iz svojih temelja, stoga i nije čudo što sve teže opstaje. Napadi su sve jači a njihovi akteri se razotkrivaju u nemilosrdnom obračunu kulture smrti i civilizacije ljubavi.
U nastojanjima da kršćanstvo izjednače s drugim religijama, pa ih onda sve jednakom odgovornošću okrive za zlo i ratove u svijetu, nisu rijetke floskule i bez ikakvih analiza nametnute „činjenice“ modernih analitičara, poput onih da su križarski ratovi poubijali milijune nedužnih ljudi, da je inkvizicija pobila još nekoliko milijuna, a da su kršćani stoljećima nakon reformatora i deformatora Luthera međusobno ratovali. Da je i jedan život, previše je, ali milijuni ubijenih u Božje ime su čista manipulacija. Tako će neki, poput Roberta Dawkinsa u knjizi „Iluzija o Bogu“, tvrditi da svi nedavni sukobi, od onih u Sjevernoj Irskoj, na Balkanu, na Bliskom istoku, Kašmiru ili Šri Lanki do najnovijih u Siriji i Iraku dokazuju da je nagon za ubijanjem u svim religijama još uvijek snažan.
Dakako, zablude koji su neki u Božje ime činili sramota su i velika mrlja na poruci Evanđelja. Sigurno oni koji su okrvavili ruke tuđom krvlju ne mogu biti dobri kršćani (ni muslimani ili pripadnici drugih religija). Međutim, najveći zločini, što je lako dokazivo, učinjeni su u vrijeme ateističkih režima 20. stoljeća, pod čijom je tiranijom ubijeno preko 100 milijuna ljudi. To je stvarna tragedija čovječanstva. Jer, kako reče Dostojevski, „ako Bog ne postoji, sve je dopušteno.“
Biti kršćanin danas nije nimalo lagana zadaća. Biti kršćanin znači biti hrabar i vjeran, crpiti snagu iz jednog Nazarećanina i biti spreman život položiti za Njega. Možda ne do same ovozemaljske smrti, ali znati ustati u obranu vrijednosti i kad to nije nimalo zgodno ni poželjno. Neustrašivo i bez stida stati u pravu povorku i reći istinu. U agresivnoj kampanji protiv Boga, koju predvode oni isti koji se dive djelima pape Franje, katakombe 21. stoljeća spremno očekuju kćeri i sinove čije će svjedočanstvo postati sjeme novih kršćana.
Foto: Pixabay