Vijesti

Povijest crvenokosih: Od predrasuda do simbola ljepote

U novoj knjizi povjesničarka umjetnosti Jacky Colliss Harvey analizirala je fenomen riđokosih ljudi: otkriva kad se pojavio “crveni” gen, otkud višestoljetne predrasude, kad su postali popularni u umjetnosti i jesu li doista više gorjeli na lomači.


Da bi uspavali crvenokose, anesteziolozi im moraju u prosjeku dati 20 posto jaču anesteziju nego ljudima druge boje kose. Ljudi crvene boje kose proizvode više adrenalina pa će mnogo brže reagirati u opasnim situacijama. No, riđokosi ljudi i jače osjećaju bol i osjetljiviji su na ekstremne temperature. Prirodno crvenokose žene doista jesu privlačnije, ali ne zato što su “vatrenije” nego zato što “mirišu” drugačije – na feromonskoj razini, i zato što prirodno proizvode više vitamina D. Ovo su samo neka od otkrića, prikupljena na jednome mjestu, o ljudima vatrene boje kose za što je odgovoran gen koji se pojavio prije 50 tisuća godina, otkriva u novoj knjizi naziva “Red: A Natural History of the Redhead” (u slobodnom prijevodu “Crveno: Povijest ljudi s crvenom kosom”) povjesničarka umjetnosti Jacky Colliss Harvey.

Istinski crvenokosi ljudi izuzetno su rijetki. Tek dva posto globalne populacije ima prirodno riđu kosu, a najveći broj crvenokosih rađa se na zapadnoj obali Škotske i u Irskoj, iako se oko rijeke Volge u Rusiji također rađaju crvenokosi ljudi. Riđi gen, piše autorica u knjizi, prvi put se pojavio vjerojatno u Africi. Jacky Colliss Harvey u svojoj knjizi crvenokose prati kroz stoljeća i njihov fenomen analizira sa znanstvene, religijske, političke, feminističke i kulturološke pozicije.

Tako grčki filozof i pjesnik Ksenofan, navodi autorica, spominje Tračane kao ljude s plavim očima i crvenom kosom. Već antički svijet nije bio osobito naklonjen crvenokosim ljudima koji su se stoljećima suočavali s predrasudama i zadirkivanjem. U starogrčkom kazalištu rob je na glavi uvijek imao periku crvene boje i bio je lijen, neposlušan i neotesan. Vjerojatno je vrlo malo Tračana prirodno bilo riđokoso, ali, budući da ih stari Grci nisu voljeli, likovi su imali pejorativno značenje.

Tijekom povijesti, navodi se dalje u knjizi, muškarci s crvenom kosom često su bili doživljavani ili kao barbari ili kao klaunovi. Ili su, pak, krajnji negativci, poput lika Uriaha Heepa u Dickensovom romanu “David Copperfield”. Ili su izdajice poput Jude. Doista, Juda Iškariotski, apostol koji je prema Bibliji izdao Isusa za trideset srebrnjaka, prikazivan je kao čovjek riđe kose. To, dakako, ne možemo sa sigurnošću znati, ali srednjovjekovni slikari često su ga portretirali s jarkom, crvenom kosom i jednako grimiznom bradom. Čak je i fraza “Judina boja” postala sinonim za ljude s crvenom kosom. Danas se vjeruje da su umjetnički kistovi srednjeg vijeka to učinili kako bi izdajicu na platnu vizualno izdvojili od drugih učenika, međutim, time su i pridonijeli negativnom stavu prema riđokosima koji je potrajao niz stoljeća.

Žene s vatrenim grivama često su se percipirale kao lažljivice spremne na sve, a istovremeno seksualno slobodne, žderačice muškaraca. Prva je Lilit, Adamova prva žena, koja nije dobila ravnopravan položaj s njime i ljutita je napustila rajski vrt. Bog je po nju poslao tri anđela, no Lilit ih je odbila, zbog čega je prokleta. Opisana je kao žena duge crvene kose, a kasnije je u srednjovjekovnim mitovima bila noćni demon koji otima djecu. Ni kršćanstvo se nije odmaknulo od te sheme. Stoga i imamo preljubnicu Mariju Magdalenu, na slikama često sa slapovima bujne, crvene kose koja ju prikazuje kao lošu djevojku, prostitutku-pokajnicu. Prostitutke i žene sumnjiva morala, naime, nisu kosu držale skupljenu pod maramom ili šeširom, nego im je slobodno padala niz ramena, a kosu su, tvrdi se, bojale crvenom kanom kako bi ih se razlikovalo od poštenih žena. Usto, crvena kosa u slikarstvu je dobro odgovarala kao kontrast plavoj boji u kojoj je uglavnom prikazivana Djevica Marija.

Nadalje, glavna knjiga o lovu na vještice, “Malleus Maleficarum”, odnosno “Malj za vještice“, originalno objavljena 1486. godine u Njemačkoj, doduše, ne spominje da vještice nužno imaju crvenu kosu, ali je u engleskom prijevodu svećenik Montague Summers ubacio hrpu odlomaka kako je riječ o groznim riđokosim ženama.

Žene koje su završavale na lomači najčešće su zapravo bile starije, sjedokose jadnice, međutim, u opću memoriju ušle su one bakrene kose.

Crvena boja kose, naravno, nije bila prepreka, ako ju je na glavi “nosio” kralj. Henrik VIII. bio je crvenokos, navodno se sramio svojeg crvenog pigmenta i pokušao ga potisnuti oženivši se tamnokosom Anne Boleyn. Unatoč tome, njihova kći Elizabeta bila je izrazito crvenokosa. Otac ju je proglasio nezakonitom, no ona mu je nalikovala mnogo više nego ostala djeca: Edward VI. i Mary, koja je također imala kosu bakrene nijanse. Elizabeta I., nazivana još i Djevica Kraljica i Gloriana, još je više pojačavala svoju crvenu, kovrčavu kosu i svoju kožu činila još bljeđom, a govorkalo se da je to činila kako bi istaknula izgled tipičan za dinastiju Tudor. Koristila je više od 80 perika i sve su bile vatreno-crvene boje. Imala je i sklonost prema muškarcima crvenkastosmeđe boje kose i brade, no potomstvo nije bilo njezin prioritet. Ipak, nakon njezine smrti 1603. godine, naklonost prema crvenokosim ljudima opet je počela opadati.

Vidimo to i po nekim književnim djelima, navodi u knjizi Colliss Harvey. Primjerice, u poznatoj drami Thomasa Middletona “Vještica”, čarobnice kuhaju napitak od kuhane žabe krastače, otrova zmije otrovnice i dijelova crvenokose djevojke. Napjev je uvršten i u neke verzije Shakespeareova “Macbetha”, poslije smrti slavnog autora. Ubrzo su, za vladavine engleskog kralja Jamesa I., crvenokose djevojke ponovno postale grozne kao žabe krastače i zmije otrovnice. Od tada, analizira britanska povjesničarka, Britanija više nije imala crvenokosog vladara. Onda je stiglo 19. stoljeće i umjetničko Bratstvo prerafaelita sa svojom revolucijom kad je riječ o mnogim društvenim pitanjima, pa tako i o crvenom pigmentu kose. Istaknuti predstavnik tog kulturnog pokreta Dante Gabriel Rossetti imao je ludu kosu. Njegova muza i ljubavnica Lizzie Siddal imala je vatreno-crvenu kosu. Dok je “drndala” o harfu, slapovi guste kose erotično su joj padali niz ramena. Rosetti i njegovi drugari iz skupine slikali su redom crvenokose junakinje koje, u skladu s viktorijanskim načelima, nisu ubojite i gramzive, već pasivne supruge, vjerne svojim muškarcima.

Početak 20. stoljeća postaje naklonjen djevojkama bakrene kose i ticijanska crvena postaje vrlo popularna. One koje su nekad nazivali ženama-mrkvama, postale su tražene ljepotice. Godine 1946. Rita Hayworth, riđokosa ljepotica i seks simbol četrdesetih, u svom najpoznatijem filmu “Gilda” ulazi u povijest po senzualnom svlačenju jedne rukavice. Koliko je seksepil naglašen crvenom bojom kose postao dominantan, potvrđuje i činjenica da je i jedna od pokusnih atomskih bombi, bačenih u Pacifiku, nazvana Gilda. Poruka je jasna – crvenokose žene razaraju. Spisateljica Colliss Harvey naglašava da su i francuski umjetnici, poput slikara Edgara Degasa i Henrija de Toulouse-Lautreca poludjeli za crvenokosim muzama i modelima. Profesorica Željka Čorak s Instituta za povijest umjetnosti kaže kako je riječ o izuzetno zanimljivoj temi.

“Stoljećima je crvena kosa bila vještičja boja, a onda su se najednom one krasne venecijanske gospe počele naslanjati na one svoje divne, gotičke prozore kako bi svoju dugu kosu izložile suncu. Kosa je postajala svjetlija, kao zlaćano-crvenkasta i otud je nastala ticijanska crvena kao boja ljepote. To nije bila ona sjevernjačka narančasta, osuđena na vještičja posla, nego je imala intenzivnu zlatnu podlogu. Jako je zanimljivo kako se pojam ljepote mijenja. Sve ovisi o nijansama, u jednom društvenom trenutku je prokleto i opasno, u drugom poželjno”, tumači Čorak.Profesor Emil Heršak s Katedre za antropologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu kaže da se najveći postotak crvenokosih ljudi nalazi u sjevernim dijelovima Europe, Irskoj i Škotskoj te u području oko Urala. “Crvena kosa došla je s pračovjekom nemetalcem, pa unatoč tome što imamo krapinskog pračovjeka, gotovo smo na nuli s tim genom”, kaže Heršak.

“Crvena kosa, vrlo svijetla koža, to je nemetalac i njegova supruga. Zato i Vilma u popularnom crtiću ‘Kremenko i Kamenko’ ima crvenu kosu. Na području Velike Britanije riđokosi ljudi nisu rijetkost kao na području, primjerice, Mediterana, pa je zanimljivo čuti da su nailazili na predrasude svojih sugrađana. Može biti da je to dijelom i zato što je riječ o Škotima i Ircima koji imaju izraženi riđokosi gen. Vjerojatno u tome leži dio odgovora, no ne postoji znanstveni okvir koji bi danas potvrdio da crvenokosi ljudi pate u društvu zbog boje svoje kose. Pojam ljepote naprosto se mijenja kroz stoljeća”, kaže Heršak.

Dvadesetprvo stoljeće još više je postalo naklonjeno svim nijansama vatreno-narančaste i crvene. Prije svega, to se vidi po megapopularnim holivudskim glumicama od kojih su gotovo sve u jednoj fazi imale barem crvenkaste pramenove. Gledamo ljepotice poput britanske glumice Eleanor Tomlinson, zatim Nicole Kidman koja svaki put sjaji pred bljeskovima fotoobjektiva…

Zanimljivo, 2011. godine najveća banka sperme Cyros International sa sjedištem u Danskoj obznanila je da više ne uzima spermu crvenokosih muškaraca, budući da su je imali dovoljno. Došlo je do toga da su se oformile i razne udruge koje brane prava crvenokosih ljudi, štiteći ih od predrasuda, a u brojnim zemljama održavaju se festivali poput Dana crvenokosih u Nizozemskoj, na kojem se okupe svi ponosni vlasnici crvenih griva, očevi, majke, djeca, kuhari, rokeri…

“Osim što brzo upada u oko, crvena kosa budi osjećaj da je želimo dotaknuti”, kaže Colliss Harvey. Želimo osjetiti kakva je, proći kroz nju prstima, zna to svako crvenokoso dijete kojem priđemo i pogladimo ga po glavi bez pitanja. I dok oko nas na televiziji i u filmovima sve pršti od vatrenih kosa, u populaciji ih je jedva između dva i šest posto. Tijekom povijesti, ljudsko je biće bojalo kosu svim mogućim sredstvima, kanom, sokom od oraha, crvenim vinom, sodom i raznim biljkama poput sinjavice.

No, pravu revoluciju unijela je kemijska industrija s bojilima za kosu koja je potom pokorila Hollywood, a on je potom pokorio naše stavove i predrasude o ljepoti.


Tekst: jutarnji.hr

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close