Postoji li i danas hijerarhija između braće baš kao nekoć?

Prošli sam se tjedan dotaknula života u zajednici i odnosa između ukućana pa sam tako pričala o odnosima jetrva odnosno snaha, koje bi se udajom doselile u kuću svog muža i njegovih roditelja. Danas ću ponovo ostati na toj temi, ali iz perspektive sinova.
Rekla sam već da je najstariji sin uvijek bio najviše cijenjen pa je samim time i njegova žena bila cjenjenija od ostalih snaha. Stariji odnosno prvi sin u obitelji uvijek je bio nasljednik loze tj. imena. Osim što je nasljeđivao očevo ime, u njega se uvijek polagalo najviše nade. Roditelji bi tako često znali cijenili njegovo mišljenje više od mišljenja ostalih sinova te bi postupali na način i po uputama baš najstarijeg sina. Prvi je sin također imao i veća prava na ostavštinu nego ostali sinovi. Često su najstarijem sinu opraštali greške ili krive postupke koje ostali sinovi nisu smjeli napraviti.
Kao što smo i danas svi različiti i svatko svog karaktera, tako je bilo i nekoć. Bilo je tih najstarijih sinova koji su ozbiljno shvaćali svoje uloge očevog nasljednika i trudili se u svakom pogledu uistinu i donijeti ispravnu i najbolju odluku. Takvi su sinovi cijenili i svoju braću te bi poslove obavljali upravo u dogovoru s njima i sve zasluge jednako bi dijelili. Također, cijenili bi i njihove žene te često svojim ženama govorili da se prema njima ponašaju bolje pa čak da im u nekim stvarima i popuste. Bilo je i onih sinova koji su svoju ulogu nasljednika iskorištavali. Znali su da, unatoč tome trudili se oni ili ne, otac će biti na njihovoj strani. Iskorištavali su to na načine da bi tjerali ostalu braću da rade njihove zadatke, a zasluge su pripisivali sebi. Takvi nisu cijenili ni svoju braću ni njihove žene pa su ih često ponižavali i vrijeđali. Ti sinovi bi najčešće završili kao propalice ili pijanci jer bi se navikli da, kakve god probleme napravili, otac će ih iz njih izvući, a roditelji bi u takvim situacijama često kasno shvatili pravu istinu, ponekad iz neznanja, a ponekad iz toga jer nisu sami sebi htjeli priznati istinu. Ostali bi sinovi znali biti ljubomorni pa namjerno pakostiti ovom najstarijem ili bi se trudom i upornošću željeli dokazati da su ipak oni vrjedniji iako su mlađi.
Često je zbog takvih odnosa živjeti u zajednici bilo uistinu teško. No gledajući situaciju danas, iako ne živimo u tako velikim zajednicama, još uvijek nažalost u nekim obiteljima postoji to razdvajanje starije od mlađe djece, htjeli to roditelji priznati ili ne. No to nije nastalo iz nekog hijerarhijskog režima već jednostavno iz toga što je to prvo dijete ipak prvo svim roditeljima i njega možda više razmaze pa kad dođe drugo dijete roditelji shvate gdje su griješili u odgoju pa na ostaloj djeci ispravljaju navike.
Sve to bude pomalo simpatično dok je u granicama normale i dok se ta razlika ne ističe previše. A baš kao i nekoć i danas su djeca svakakva. Neka iskorištavaju situaciju „maze“ u obitelji dok se drugi trude biti što bolji u bilo čemu što rade. Bilo kako bilo, ako ste roditelj nemojte raditi razlike jer često na djecu to ima velike utjecaje. Oni koji su maze naviknu se na to da im je sve uvijek oprošteno i da će ponovno dobiti novu priliku dok ovi koji nisu maze znaju da, koliko god se trudili, nikad neće biti cijenjeni i vrijedni i mogu dobiti osjećaj manje vrijednosti iz čega danas mogu nastati jako velike posljedice. Ako ste baš vi to starije ili mlađe dijete pokušajte uvijek postupati ispravno i misliti realno. Kad ste u krivu priznajte krivicu, a kad niste borite se za svoja prava.
Obitelj je ipak najvažnija stvar u životu, a ako svi dajemo za nju svoj doprinos onda će nam i život biti sretniji i ljepši bez tenzija i bez hijerarhije.