Pogrebni običaji u Lici

Iako je iza nas vrijeme Uskrsa u kojem slavimo Uskrsnuće Isusovo, danas ću pričati o pomalo ružnoj i tužnoj temi, odnosno smrti. Jer da nema smrti, ne bi bilo ni Uskrsnuća.
Smrt je naime uvijek tužna i bolna, a kada se dogodi postoji (kako danas tako i nekoć) niz običaja odnosno nepisanih pravila, kako mi danas volimo reći.

Prije nisu postojale mrtvane ili mrtvačnice nego je tijelo pokojnika bilo kod kuće, pa su se tako i ljudi na posljednji ispraćaj okupljali kod pokojnikove kuće. Nakon što se dogodi smrt pokojnika bi se okupalo i uredilo za sahranu i stavilo u lijes koji je bilo skromno napravljen . Lijes bi se stavio na posebno uređen odar uz koji bi se sjedilo cijelu noć i sve do odlaska na groblje. Odar su uređivale žene na poseban način. Odar bi se prekrio s 3 šlingane plahte tako da bi sa svake strane odra bio šlingani bijeli vez, a treća bi preko njih prekrila odar . Ispred lijesa stavljala bi se svijeća uljanica ili dušica i čaša s blagoslovljenom vodom u koju bi bila stavljena grančica kojom bi se prekrižio pokojnik.

Noć prije sahrane zove se čuvarina (naziv se u Lici zadržao i danas) zbog toga što se čitavu noć čuvao pokojnik. Žene su bile podijeljene tako da su neke bile u sobi s pokojnikom i najužom obitelji i molile uz svijeće dok bi druge pomagale oko poslova u kući i posluživanja okupljenih susjeda i poznanika. Muškarci su bili ti koji bi ostajali budni čitavu noć i čuvali tijelo pa su tako neki znali i kartati kako bi ostali budni. Drugi dan ljudi bi ponovno dolazili prije sahrane i molili za pokojnika, a zatim su svi zajedno odlazili u procesiju do groblja. U selu se uvijek znalo tko je zadužen za koje poslove tijekom sahrane pa se tako i znalo tko nosi lijes, tko križ . Lijes bi se stavio na kola koja su vukli konji ili su ga nosili mještani na napravljenim nosilima.

Postojala je razlika ako se radilo o mladoj osobi koja nije bila u braku. U čuvarinu bi došli mladi iz mjesta i pleli vijenac od Pavenke koji bi stavili na odar oko lijesa . Prilikom ispraćaja na groblje mladi bi priredili tužne svatove . Jedna bi djevojka bila obučena u bijelu haljinu i imala bi vijenac od Pavenke na glavi, a kraj nje bi bio mladić također svečano obučen za vjenčanje koji je predstavljalo mladoženju. Oni su hodali ispred lijesa u povorci. Ispred povorke na čelu išla je djevojka obučena u crnu dugu haljinu prekrivena crnim velom u ruci je držala jabuku u koju su bila zabodena dva prstena. Ti prsteni s jabukom bacili bi se u grob. Pored lijesa išli su 4 djevera i 4 djeveruše . Tijekom cijele procesije do groblja na glas bi se molilo. Nakon sahrane održala bi se misa Zadušnica u crkvi, a kod kuće bi uža obitelj održala karmine ili večeru za dušu pokojnika. Na početku večere izmolilo bi se nekoliko Očenaša i Zdravo Marija za dušu pokojnika.

Ne možemo reći da su danas sahrane manje svečane ili manje tužne jer bi to bilo ne istinito, no neki od običaja ipak su se promijenili. Danas postoje mrtvačnice u kojima leži tijelo pokojnika i gdje se ostali okupljaju kako bi ga prekrižili i molili se, no nitko ne ostaje budan čitavu noć. Osim toga imamo zaposlene ljude u gradskim upravama koji se brinu za sami obred sahrane . Također tu su brojna pogrebna poduzeća kod kojih uzimamo stvari potrebne za sahranu poput lijesa ili križa. Ispraćaj pokojnika danas bude popraćen glazbom ili pucanjem, te uz čitav niz vijenaca i cvijeća. Osim klasičnog pokopa danas postoji i kremiranje na koje se ljudi sve češće i odlučuju.
Smrt je uvijek bila i uvijek će biti bolna, bez obzira koji se običaji vezali za nju. Na nama ostaje da naše pokojne ne zaboravimo, da na njih mislimo te da se molimo za njihovo uskrsnuće.

 

---

Foto: pixabay