Pismo ili e-mail

U jednoj od prethodnih kolumni dotakla sam se već tehnologije i njenog razvoja te na to kako ona utječe na život ljudi. Razvitak tehnologije doprinio je velikoj uštedi papira i troškova dostave istog, ali smatram da nisam jedina koja misli da je tehnologija također ubila i romantiku.

Jeli e-mail isto što i rukom pisano pismo?

Nije i ne može biti. Slušajući priče svojih roditelja, baka i djedova, ali i svih starijih općenito, koji su mladost proveli bez ovoliko razvijene tehnologije, shvaćam kako je njihovo zaljubljivanje i dopisivanje bilo mnogo ljepše, slađe i čvršće, a najviše od svega imalo je dušu. Nije bilo mobitela s raznim aplikacijama za lakši i brži razgovor i nije bilo e-mailova kako bi u bilo kojem trenutku mogao poslati poruku bilo kom i bilo gdje. Postojalo je samo pero ili olovka i komad papira. U pisanje pisama uloženo je mnogo truda, volje, vremena, ali i emocija. Trebalo je znati izraziti svoje emocije riječima. Kako opisati nekome koliko ti se sviđa, koliko si zaljubljen ili koliko ti fali, a nije bilo jednostavno niti ugovoriti sastanak. Nema emotikona, upload-a fotografija i ostalih privitaka ili zvučnih poruka, za lakše uređivanje poruke.

Momci su sa strahom pisali djevojkama pisma jer nisu znali gaji li ona iste osjećaje prema njemu. Strahovali su i zbog dostave odnosno toga da njihova majka ili otac ne pročitaju pismo pa ga ni ne predaju djevojci kojoj je namijenjeno jer im se on ne sviđa. Također bile su tu i prepreke oko dostave, ako se pismo zagubi i djevojka ga ne dobije te ne odgovori na njega, momak će pomisliti da joj se ne sviđa pa mu zato nije odgovorila i ljubav tako ostane neizrečena i neuzvraćena.

Djevojke su također strahovale, hoće li dobiti pismo i od koga. Hoće li uspjeti poslati pismo natrag bez znanja svojih roditelja, jer joj oni ne odobravaju takve stvari ili im se ne sviđa odabir njenog izabranika.
Zbog svih tih problema pisma su stvarno imala dušu. Mnogi su pišući ih plakali pa bi papir upijao svaku njihovu suzu, mnogi su mirisali pisma kako bi onima kojima pišu prenijeli barem mali dio sebe. Svaki rukopis bio je posebno vrijedan, svaka riječ imala je težinu i značaj, a svako pismo nekome je značilo baš sve na svijetu. Događaji su se proživljavali upravo kroz pisanje.

Sastanci se nisu ugovarali lako i brzo kao i danas. Pismu je trebalo vremena da dođe, pa dok bi se na njega odgovorilo pa opet dok se vrati i tako u krug. Postupak je bio duži i puno trajniji. Vrijeme je prolazilo u iščekivanju, a svakim novim susretom s poštarom srce bi jače zakucalo. Pisma su se čitala i po nekoliko puta, a svaka riječ u rečenici čvrsto se proučavala i pamtila. Nakon razmijenjenih pisama padali su i prvi nježni pogledi, a pisma su bila jedini vjerni prijatelj koji je trpio i tugu i bol i veselje i sreću. Zbog sveg ovog ljubavi su prije bile čvršće, sretnije, veće i trajnije. Ljudi se nisu zamarali malim problemima već su bili sretni što su zajedno.

Danas parovi prekidaju zbog lajka na sliku ili dodavanjem prijatelja na facebook. Sastanci se brzo i lako dogovaraju, a poruke su usputne, nevažne i bez duše, težine i značenja.

Eh ta tehnika, toliko dobrog nam je donijela, a toliko dobrog odnijela.