Moderna tradicija

Pada inje dolazi kolinje!

Viktorija Rogić

U prošloj kolumni spomenula sam kolinje i to kako je ono još uvijek aktualno u Lici. Pa, s obzirom  na to da se kraj studenog sve brže bliži, iako se po vremenskim temperaturama vani to ne bi reklo, idealno je vrijeme za pisanje upravo o kolinju.

Danas kolinje obično traje jedan dan, ponekad čak i pola dana, zbog toga što većina ljudi kupuje već polu-obrađeno meso od mesara pa kod kuće samo završe posao koji je mesar započeo. Kolinje se danas obavlja samo rutinski i iz potrebe, a i sam proces kolinja puno je lakši zbog modernijih alata i strojeva pomoću kojih se određeni dijelovi kolinja brže i lakše obave.

Prije je kolinje izgledalo puno drugačije. Pripreme za tako važan dan počinjale su i po nekoliko dana prije. Gazda je pripremao drva za loženje, pripremali su se kotlovi za vodu ispod kojih će se ložiti vatra i postavljao ih na za to predviđena mjesta, oštrio je noževe namijenjene samo za kolinje, te bi pripremio dovoljnu količinu soli i usitnjene crvene paprike češnjaka i kukuruznog brašna. Žene su obično tih nekoliko dana prije pripremale i prale suđe potrebno za kolinje, poput posuda za pranje crijeva, topljenje masti, miješanje smjese za kobasice i krvavice, te ostalo suđe iz kojeg će se jesti ili će se koristiti za ostale sitnije poslove tijekom kolinja. Osim suđa i alata pripremilo bi se i rakije i vina.

U selu se već znalo tko je majstor za kolinje i kojeg susjeda treba pozvati za taj čin. Za kolinje je trebalo imati uigranu ekipu kako se ne bi moralo puno govoriti tko će što raditi i kako vrijeme ne bi prolazilo u praznom hodu. Sam dan kolinja započinje još prije zore. Gazda se ustaje kako bi zapalio vatru ispod kotlova i stavio vodu da se grije, a žena bi pripremala obilati doručak kako bi se svi skupa dobro najeli prije rada. U dogovoreno vrijeme dolaze susjedi i rodbina i svi koji su pozvani kako bi pripomogli u kolinju. Tijekom doručka detaljno se još dogovara tko će točno što raditi. Nakon doručka svi se hvataju svog posla. Muškarci bi se podijelili tako što netko ostaje kod kotlova i pazi na vatru i vodu, neki su zaduženi za hvatanje svinja, a također se znalo tko je glavni i „stručan“ za mesarske poslove, a tko za miješanje smjese za kobasice i krvavice. Ostali bi bili u principu samo pomoćnici i asistenti „glavnom“ mesaru. Žene su također bile podijeljene po svojim ulogama. Neke su bile vani s muškarcima te im donosile i odnosile potrebno suđe i alate koji im trebaju za pojedine procese, druge su bile zadužene za pranje i pripremu crijeva, neke su ostajale u kući perući suđe i pripremajući ručak.

Kolinje je bilo veliki događaj u kojem se lijepo mogao vidjeti timski rad i usklađenost između muškaraca i žena. Jednako su bili bitni svi poslovi odnosno procesi kolinja. Jako je važno bilo da i muškarci i žene svoj dio posla obave ispravno i baš u određeno vrijeme kako ostali procesi ne bi morali čekati ili zaostajati, zbog toga što su se svi poslovi u kolinju međusobno nadopunjavali.

Dok bi muškarci raspolovili svinju i čistili komade, žene bi uređivale crijeva, nakon toga slijedi obrezivanje komada i rezanje slanine za topljenje masti, onda kuhanje dijelova za krvavice i mljevenje mesa za kobasice, pa topljenje masti i priprema čvaraka, zatim je slijedilo nadijevanje kobasica i krvavica i to nekoliko vrsta (jače ljute i manje ljute kobasice, pa krvavice s kukuruznim brašnom i brezbušt ), zatim dolazi obarivanje krvavica i vješanje kobasica za dimljenje te na kraju salamurenje mesa. Zatim je trebalo sve oprati i spremiti na svoje mjesto. Večera je na kraju posla bila prava gozba jer trebalo je i sve isprobati da li je uspjelo.

Tijekom kolinja svi bi se međusobno zafrkavali i šalili, a znalo je tu biti i podbadanja posebice ako je među okupljenima bilo neudatih cura i momaka. Najzanimljivije je uvijek bilo tijekom pravljena kobasica jer je to bio zajednički posao i muškaraca i žena. Muški bi uvijek punili stroj i stavljali smjesu unutra dok bi žene odnosno djevojke pridržavale crijevo i pazile da se ravnomjerno ispuni. Tu bi najčešće znale pasti šale i pošalice, a znalo se i zapjevati. Iako je vani bilo hladno i snijeg je znao biti i iznad koljena nikome nije bilo toliko hladno, što od posla kojeg obavljaju, što od i više od nekoliko čašica rakije i vina koju su popili. Djeca su uvijek sa zanimanjem promatrala svaki proces kolinja i osjećali bi se važno kada bi se i njih uključilo u neki od procesa. Kolinje je znalo potrajati i po nekoliko dana ovisno o tome koliko su svinja domaćini klali. To se najčešće određivalo prema veličini te obitelji i o tome koliko im mesa treba za prehranu.

Kolinje je tradicija koja se održava i danas iako se proces i trajanje samog kolinja smanjilo odnosno ubrzalo. Iako se i danas tijekom kolinja okupi nekoliko susjeda ili rodbine pa se sav posao obavi na brzaka zbog napredne tehnologije i alata, ali nema više tog uživanja u svemu tome niti te sinkronizacije između muškaraca i žena koja rezultira cjelokupnim obavljenim poslom na kraju dana. Djeca danas bježe od kolinja i za njega nisu uopće zainteresirana.

Kolinje postaje sve manje i manje prisutno jer se većina okreće onoj strani koji kupuju sve gotovo pa oni nikada neće moći osjetiti tu isprepletenost muško ženskih poslova uz ciču zimu koja se uz puno truda i muke i još više kapljica veselja pretvara u pravi zimski igrokaz.


Foto: narodni.net

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u