KolumneDnevnik slučajnog prolaznika

Pa kaže: “Ringe, ringe, raja…”

Postoje dani kada jutro zove propast i ne želite se ustati iz kreveta, a ipak otkotrljate se, stanete na svoje dvije noge i odlučite preživjeti. To je naš život. Preživljavanje. Svaki sat i svaki dan. Majka zove na žurbu. Naime, jutros idem s autom. Djed mora kod liječnika, pa ću se skrpati jer zašto ne? Trčim iz kupaone u sobu nekoliko puta. Na ovakva jutra odlučujem zasjati jer loše raspoloženje kompenziram s nametnutim samopouzdanjem.

Vrieme je za polazak. Utrčavam u auto. Sat vremena do predavanja i trebao bih stići. Barem sam tako mislio. Otisnuli smo se na cestu, neugodne trube, a kolona kolika je bila nije bila u mom obzoru. Sve okolnosti govorile su da ću zakasniti. Okolnosti se brzo mijenjaju, a nisi ih ni svjestan. Zovem svoju dragu kolegicu i govorim joj da neću stići. Brzo smo se dogovorili. Ako zakasnim ići ćemo na kavu. Najdraži su mi ljudi koje ne moram ni na što nagovarati.

Dvadeset do devet. Dubrava. Neću stići, sada je i konačno. Je li ovo loš početak dana ili možda priželjkivana situacija? Sjesti ću na kavu, porazgovarati s kolegicom, a kasnije ćemo otići na predavanje. Barem smo tako mislili. Sat je otkucao deset, a nekolicina kolega se pojavila neposredno u našoj blizini. Nema više predavanja. Za danas je gotovo, a oni koji nisu došli dobili su četiri izostanka. Super. Došao sam na faks, a nisam došao na faks? Žali Bože ustajanja. Razgovora sa životom. Žali Bože […] svega. Obuzeo me osjećaj ljutnje jer nije pravedno, a ne volim kada nešto nije pravedno. Crno ili bijelo, ali ne i sivo, a sivo je pravedno pod krinkom nepravednog. Nije neko zlo, ali onda kada jutrom namirišeš loš dan postaneš hipersenzibilan i čini ti se da je sve loše toga dana namijenjeno tebi.

Vrijeme je za odlazak kući. Kući ću morati s vlakom. Šesti peron, prvi kolosijek vlak koji ide za Kutinu čini mi se. Sjeo sam u vlak. Nadomak mojeg sjedala bila su dvije majke i tri djevojčice podjednakih godina. Bile su preslatke, nešto su se migoljile, a majke su ih potiho nešto upozoravale. Ipak, djevojčice su bile jače. Primile su se za ručice i podsjetile me na najljepše trenutke mog djetinjstva…

Pa kaže…

Ringe ringe raja došo čika paja pa pojeo jaja jedno jaje muć, a mi djeca čuć.

Nakon toga uslijedio je onaj najslađi dječji smijeh. Onaj koji te podsjeti da se prestaneš mrgodit jer u svijetu gdje zlo traži pristalice, budi dijete. Sjećam se kako su interpretirali ovu pjesmicu čitajući između redaka, a nisu ni svjesni da je to istinski udarac na djetinjstvo. Naše, tvoje i moje. Ove djevojčice nisu znale za tu priču i njih nije bilo briga. Siguran sam da se svako dijete može zvati sreća jer ono ljudsko u njima što se gubi odrastanjem ne možeš ne zamijetiti. I ako ih pogledaš, ako ih pogledaš malo češće, možda se sjetiš! Možda se sjetiš biti najbolja verzija sebe. Sjećaš se kada su ti govorili da možeš biti što god poželiš? Budi dijete. Budi dijete barem nekada i učini svijet boljim mjestom. Govorio sam o okonlostima i da, zaista se brzo mijenjaju. Možda sam baš danas trebao zakasniti i možda sam baš danas trebao ranije završiti s nastavom. Možda sam ih trebao sresti. To su okolnosti, ali one najljepše. One darovane i priželjkivanje. Hvala na tim okolnostima. Njih volim.

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: pixabay.com

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close