Otrov ose uništava kancerogene stanice

Ose su prikazane kao negativni insekti. Imaju bolan ubod, te nisu korisne (i slatke) kao pčele. Međutim, sad je vrijeme da se pokažu u boljem svjetlu. Njihov otrov dokazano napada stanice raka, no ne dira zdrave.

Toksin u osi koji napada rak nazvan je MP1 (Polibia – MP1), a dosad je nepoznato na koji način uništava kancerogene stanice. Prema novom istraživanju, eksploatira netipične uzorke masti, ili lipida, u membranama kancerogenih stanica. Ta abnormalna raspodjela kreira slabe točke gdje toksin djeluje na lipide, što na kraju dovodi do zjapećih rupa u membrani. Te rupe dovoljno su velike da osnovne molekule, poput proteina, iscure, a stanica ne može funkcionirati bez njih.

Osa odgovorna za stvaranje tog toksina je Polybia paulista. Toksin je dosad testiran na modelima membrana i dobro proučen korištenjem širokog spektra tehnika imaginiranja. Rezultate možete vidjeti u časopisu Biophysical Journal.

„Terapija koja napada kompozicije lipida u staničnoj membrani bila bi potpuno nov način liječenja protiv raka. Ovo bi moglo biti korisno u razvijanju nove kombinirane terapije, gdje se koristi više lijekova istovremeno kako bi se pobijedio tumor sa strategijom napadanja različitih dijelova kancerogene stanice istovremeno”, kaže Paul Beales sa Sveučilišta Leeds i koautor istraživanja.

Kod zdravih staničnih membrana unutarnji je sloj natrpan fosfolipidima, kao i PS-ima (fosfatidilderinima) i PE-ima (fosfatdiletanolaminima). Međutim, kod kancerogenih stanica PS i PE nalaze se u vanjskom sloju stanične membrane.

Kako bi testirali različite efekte koje prisutnost PS i PE imaju na stanicu, znanstvenici su proučili kako MP1 reagira u dodiru s PE i/ili PS u modelu membrane. Prisutnost samo jednog fosfolipida imala je destruktivni efekt na stanice. PS je povećao šanse spajanja membrane s MP1 u 7 od 8 faktora. Prisutnost PE povećavala je veličinu rupa koje stvara MP1 u 20 faktora od 30.

„Te velike pore stvore se u minuti, ali su dovoljno velike da kritično važne molekule poput RNA i proteina iscure iz stanice. Dramatično povećanje preambilizacije potaknute peptidima u doticaju s PE i dimenzija pore u tim membranama zapravo je veliko iznenađenje”, kaže João Ruggiero Neto sa Sveučilišta São Paulo i koautor istraživanja.

Sljedeća faza istraživanja jest prilagodba sekvence amino kiseline MP1 kako bi vidjeli obilježja i usavršili ih. „Razumijevanje mehanizma akcije ovog peptida pomoći će u budućim istraživanjima potencijala peptida da se koristi u medicini. Kao što se dokazalo, poguban je za kancerogene stanice a ne dira zdrave u laboratoriju, te time ima potencijal sigurnosti, no potrebno je još rada kako bi se to dokazalo”, kaže Beales.

---

Izvor: znanost.geek.hr
Foto: znanost.geek.hr