Događanja

Ona je zaštitnica očiju i vida, a slavi se 13. prosinca – tko je bila Sveta Lucija?

Malo je svetaca kojima pobožni puk prinosi toliko zavjetnih darova (ex voto) kao sv. Luciji. U hrvatskom narodu postoje mnogi običaji vezani uz čašćenje sv. Lucije, koji svojom ljepotom i simbolikom svakako imaju vrijedno mjesto u folklorističkoj baštini. Slavljenje sv. Lucije u našim je krajevima rašireno od ranog srednjeg vijeka, posebno u Istri, Hrvatskom primorju i Splitu, te manje u kontinentalnim dijelovima Hrvatske.


Sv. Lucija pripada skupini ranokršćanskih mučenika, a o njezinom životu, kao i o životima većine mučenika rane Crkve, sačuvano je vrlo malo pisanih podataka. Poznato je da je sv. Lucija živjela na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće u Siracusi na Siciliji. Prema, legendi, kada je saznala za bolest svoje majke Eutihije, odlučila je 304. godine hodočastiti u Cataniju, na grob svete Agate, koja joj se ukazala u snu i nagovijestila njezino mučeništvo. Lucija je tu činjenicu prihvatila, odlučila je svoje imanje razdijeliti siromašnima i posvetiti se duhovnom životu. Odlučila je prekinuti s dotadašnjim načinom života, raskinula je i zaruke. Međutim, njezin zaručnik za takav potez nije imao razumijevanja, te ju je prijavio vlastima kao kršćanku. Izvješća o Lucijinom mučeništvu slijede hagiografska izvješća toga vremena: bila je ponižavana i mučena kako bi se odrekla svoje vjere. Pošto je šest snažnih muškaraca i šest volova nisu uspjeli pomaknuti s mjesta i baciti među bludnice, pokušavali su joj nauditi vatrom i vrelom smolom. Nikakve muke i boli nisu je pokolebali, tek je jedan od vojnika ubodom u vrat dovršio njezin ovozemaljski život. Prema drugoj legendi sama si je iskopala oči i poslala ih onome neželjenom proscu, a Majka Božja zauzvrat ju je obdarila ljepšim očima. Umjetnici sv. Luciju prikazuju kao nebesku iscjeliteljicu očiju. Prepoznajemo je po bodežu i rani na vratu, po uljanici — svjetiljki i po očima koje drži na pladnju.

Sv. je Lucija ušla u legendu kao zaštitnica očiju, vida i očnih bolesti vjerojatno zahvaljujući upravo svome imenu. Naime, «lucia» (lat. Lux, lucis- svjetlo) znak je i obećanje svjetla koje omogućuje očima vidjeti ljepotu stvorenoga, ali i svjetla duha koji može vidjeti ljepotu i ljubav Stvoritelja. Ikonografski se sv. Lucija prikazuje s očima na pladnju ili u ruci, a katkad njezine oči nosi anđeo.

Prikaz svete Lucije s atributima – pliticom s očima i palmom mučeništva, Izvor: Wikimedia Commons

Spomendan sv. Lucije slavi se 13. prosinca, a pozadinu čašćenja njezina lika treba tražiti u vremenu prije reforme gregorijanskog kalendara (u listopadu 1582.), kad je spomendan padao u vrijeme zimskog solsticija i imao mitsko značenje. Naime, svetkovanje sv. Lucije poklapalo se s kultom drevnoga poganskog božanstva Berte, Perchte ili Holde. Taj božanski lik neki tumače kao božanstvo smrti. Postoji još jedan mitski lik- Lutzelfrau, koja daruje djecu, ali ih i plaši. Tragovi takvog mitskog lika se mogu i danas vidjeti kod Šveđana, ali i Hrvata i Slovenaca. Uoči Lucijina dana, naime, Crna Luca obilazi kuće, plaši ljude, ali i donosi darove, pa i danas, prema nekim suvremenim etnolozima, postoje granice rasprostranjenosti među pretkršćanskom Crnom Lucom i kršćanskom Lucijom.

Lucijin dan je jedan od primjera susreta pretkršćanske i kršćanske tradicije, pri čemu je, što je posve očekivano, Crkva nastojala kristijanizirati sv. Luciju kao nositeljice svjetla. Samo svjetlo u kršćanskoj simbolici zauzima posebno značenje, temeljeno na Isusu Kristu kao novome svjetlu koje pobjeđuje tamu i zlo ovoga svijeta. Stoga, slavljenje dana sv. Lucije upravo u predbožićno vrijeme, u središtu Došašća,  nije nimalo slučajno i time njezina simbolika darivateljice i nositeljice Svjetla (Krista) dobiva potpuni kršćanski smisao. Ikonografski instrumentarij koji ide uz prikazivanje sv. Lucije (škare, vatra, pladanj) govori da je Lucija postala simbol i obećanje svjetlosti. Slijedeći rimsku tradiciju, moguće je da je slavljenje sv. Lucije mogao prethoditi i marijanskom kultu, a biti kontinuitet božanstva svjetlosti, koje se u Rimu slavilo 10. prosinca.

Povijesni izvori kazuju da se u ranom srednjem vijeku štovanje sv. Lucije najprije proširilo na Siciliji, a zatim po čitavoj Italiji i Sredozemlju. Najstarija crkva njoj posvećena nalazi se u Rimu i datira iz vremena pape Onoria I., pa se može reći kako se kult širi u 5. i 6. stoljeću. Susreće se i u talijanskoj i španjolskoj umjetnosti renesanse. Posebno treba navesti štovanje sv. Lucije u gradiću Montemitro u pokrajini Molise, koju su od 15. stoljeća naseljavali Hrvati izbjegli pred Turcima. Predaja govori da su upravo oni prenijeli njezin kult na zapadnu obalu Jadrana, što ukazuje na duboko štovanje kulta kod Hrvata. Štovanje kulta nastavlja se i u kasnom baroku.

U primorskim gradovima osobitosti štovanja vida u kultu sv. Lucije mogla je prethoditi važnost i vrijednost svjetla prema ništavilu tame, kakva je vladala na morskim pučinama. Stoga se kult u primorskim gradovima javlja kao simbolički «svjetionik» koji omogućava siguran put i štiti od mračnih morskih sila i bolesti. Nema pouzdanih dokaza, ali se pretpostavlja da je Columbo 13. lipnja 1502., na svom posljednjem, četvrtom putovanju, ugledavši prvo kopno nakon mjeseci putovanja morskim pučinama, dao mu ime sv. Lucije. Posebno je raširen kod pomoraca, koji su se često zavjetovali u njezinim crkvama. Zbog svoje bipolarnosti i kontemplativnosti u zaposjedanju simboličkog prostora, kult se može svrstati u zavjetnu grupu svetaca i onih tzv. Svetih liječnika.

Raširenost slavljenja sv. Lucije u hrvatskom narodu

 Na hrvatskoj obali Jadrana najviše je rašireno štovanje sv. Lucije na području Istre, Hrvatskog Primorja i Splita, učestalije nego u kontinentalnim dijelovima Hrvatske. U unutrašnjosti Hrvatske rijetke su crkve ili kapelice posvećene sv. Luciji. U Lukavcu kraj Zagreba postoji kapelica u dvorcu Turopolja, a na Starom groblju u Koprivnici ostaci kapelice srušene u 19. st. Razlog leži u činjenici da su primorski krajevi preko pomorskih puteva izraženije dolazili u doticaj s talijanskom kulturom. Slično je i s drugim kultovima svetaca, što je vidljivo u kršćanskoj ikonografiji određenog podneblja te ukorijenjenosti u religijske običaje puka. Tako će, npr. u kontinentalnom dijelu više biti prisutni germanski, a u primorskom romanski sveci.

 U srednjem se vijeku slavljenje sv. Lucije širi i u Dalmaciju, čemu su pridonijeli i križarski ratovi. Naime, u to vrijeme se kupuju i prodaju moći svetaca s Bliskog istoka. Trgovanje relikvijama postaje čest i unosan posao. Moći sv. Lucije, iako je njihova vjerodostojnost upitna, također su donešene u Veneciju, pa je njezin kult, uz kultove sv. Marka i sv. Roka, postao venecijanski. Čini se, stoga, realnom pretpostavka da je u splitsku prvostolnicu slavljenje sv. Lucije stiglo pod zastavom Venecije početkom 15. st. U katedrali je podignut kasnogotički žrtvenik sv. Dujma s ciborijem, a iznad njega kip sv. Lucije s oznakama njezina mučeništva (škare i oči). Postavljanje kipa upravo u katedralu sv. Dujma povezano je s razmišljanjima da je na tom mjestu prije kršćanstva postojao kult rimskog boga Sunca, Mitre. Drugi gotički kip sv. Lucije u Splitu nalazi se u crkvi franjevaca konventualaca. Nekad se taj kip držao u crkvi, potom u sakristiji sv. Frane. Danas se  u Splitu lik sv. Lucije časti i u crkvici Gospina svetišta na Dobriću iz 1867. U njoj se nalazi slika svete Lucije, koja vjerojatno potječe iz vremena nastanka crkve. Njezinom su liku prineseni mnogi darovi, predmeti od srebra- svijećnjaci, kaleži i zavjetne pločice. U bližoj okolici Splita postoji štovanje sv. Lucije na otoku Braču, u Pučišćima, u Kaštel Štafiliću (crkva iz 19. st), te na otoku Drvenik Veliki u trogirskom akvatoriju. U unutrašnjosti Dalmacije, što je zanimljivo, ne postoji niti jedna crkva svete Lucije. Uz samo južnu obalu otoka Paga, na lokaciji Košljun, nalazi se jednobrodna crkva s polukružnom apsidom iz 5. ili 6. st. Na zadarskom području nema crkve posvećene sv. Luciji, ali su uočljive oltarne pale s njezinim slikama. Takvi primjeri mogu se naći u crkvi sv. Jeronima na otoku Ugljanu (nastala oko 1600.), u franjevačkom samostanu sv. Mihovila u Zadru (isto 1600.), te oltar i slika u crkvi sv. Šime (između 1565. i 1568.). U Šibeniku se, u kompleksu samostana sestara benediktinki u Gorici, jezgri grada, nalazi crkva sv. Lucije iz 1639.

Kripta ispod splitske katedrale posvećena svetoj Luciji, Izvor: Wikimedia Commons

U Dubrovniku je postojala crkvica sv. Lucije Na hridinama, ali je srušena nakon velikog potresa u 16. st. U dubrovačkoj biskupiji postoji kapelica sv. Lucije na Lastovu, na lokalitetu Istok brdo, koja se spominje još početkom 15. st. Na području Istre Lucija se prikazuje često u paru sa svetom Agatom ili svetom Apolonijom, npr. u Svetom Trojstvu u Hrastovlju. Sveta Lucija se javlja i na špaletama prozora u crkvi Blažene Djevice Marije na Božjem Polju kraj Vižinade. Arheološka istraživanja u Puli otkrivaju predromaničku jednobrodnu crkvu koju povjesničari nazivaju sveta Lucija. Prikazi Svetice na zidnom slikarstvu diljem Istre upozoravaju na dugotrajnost i tradiciju njezina kulta i važnost u procesu zamjene poganskog čašćenja svjetlosti kršćanskim. Najstariji zidni prikaz sv. Lucije u Istri nalazi se u crkvi sv. Agate kraj Kanfanara na zidu ispod trijumfalnog luka. Postoji mišljenje kako se upravo zbog slavljenja Lucijinog kulta u crkvi strugalo vapno iz očiju svetaca da bi se njegov prah koristio u liječenju bolesti očiju. U Trsteniku se nalazi jednobrodna crkva sv. Lucije iz 19. st., s kvadratnim prezbiterijem. U njoj se nalazi barokni reljef u kamenu s prikazom Majke Božje od Sedam žalosti sa sv. Lucijom. Svetoj su Luciji posvećivani i brojni oltari: u Raklju, Mutvoranu, Lovranu i Kastvu. Hagiotopografija Hrvatske, autora Anđelka Badurine, u Porečko-pulskoj biskupiji bilježi čak petnaest lokaliteta s naslovom sv. Lucije.

U Riječkoj biskupiji posebnu pozornost privlači Kostrena, gdje postoji župa sv. Lucije, osnovana 1789. Lucijino ime u Kostreni vezano je uz crkvu koja potječe iz 18. st. Ova je crkva posebno bila važna za kostrenske pomorce, koji su se u njoj zavjetovali.  Župa u Kastvu slavi sv. Luciju u kapelici na kastvanskom groblju, kao jednu od posljednjih žrtava cara Dioklecijana.

Crkva svete Lucije u Kostreni, Izvor: Turistička zajednica Kostrena

Crkve i kapelice u Istri i Hrvatskom Primorju posvećene sv. Luciji

U Hrvatskom primorju najstariji trag prisutnosti slavljenja sv. Lucije nalazi se u Baški na otoku Krku, što govori o dugovječnom čašćenju njezina lika u hrvatskom primorskom puku. Ranoromanička crkva sv. Lucije nalazi se u selu Jurandvor, a vjerojatnu su je podigli benediktinci još u 11. st., na ostacima villae rusticae. Na Baščanskoj ploči, najstarijem hrvatskom glagoljaškom spomeniku, nađenom u pločniku crkve sv. Lucije, spominje se Lucijino ime. Početak teksta glasi: Ja,u  ime Oca i Sina i Svetoga Duha , ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje dane Svetoj Luciji… Sami tekst ukazuje na donaciju kralja Zvonimira samostanu svete Lucije i gradnju istoimene crkve, koja pada u vrijeme kneza Kosmata. U to je vrijeme i samostan sv. Mikula u Otočcu bio pod upravom samostana sv. Lucije.

Druga se crkva nalazi na lokalitetu Selo, između Omišlja i Dobrinja. Prvi spomen kapelice sv. Lucije podignute iznad grada Krka datiran je u 1424., a njezino podrijetlo je čak ranokršćansko. U biskupskom dvoru na Krku nalazi se i Lucijin poliptih na drvu iz 14. st.,  s originalnim gotičkim okvirom.

Lucijin poliptih iz 14. stoljeća, Izvor: Wikimedia Commons

Običaji i vjerovanja u hrvatskom puku uz blagdan sv. Lucije

 U hrvatskoj kulturnoj baštini moguće je uočiti odjeke različitih tradicija vezanih uz sv. Luciju. Taj je dan označen ophodima Crne ili Babe Luce, ali i svetice sa životinjskim očima na pladnju, kao i darivanjem djece. U Tomašincima kraj Đakova uoči sv. Lucije selom je prolazila Baba Luca, u koju se maskirao muškarac i nosio žar kako bi uplašio zločestu djecu. Prema zapisima R. Horvata, u koprivničkom su se kraju na dan sv. Lucije pravile glave od bundeve, s izrezanim očima, ustima i nosem. Nataknule bi se na kolac i nosile do prozora sobe u kojoj ima zločeste djece. Uz blagdan sv. Lucije povezana je i izrada stolice. U istočnoj Slavoniji, karlovačkom i koprivničkom kraju taj je običaj posljedica vjerovanja u vještičju moć. Naime, osoba koja izrađuje stolicu ne smije ući u crkvu, nego s nje mora gledati u crkvu, a sve žene koje se okrenu od oltara i gledaju van su coprnjice. Mora odmah poslije čina podizanja na svetoj misi krenuti kući, da ga coprnjice ne bi rastrgale. Tada treba stolicu zapaliti na prvoj vatri do koje se dođe. Izrade stolice, koja počinje na Lucijino a završava na Badnjak, sjećaju se naši suvremenici u selima karlovačke okolice: Franjetićima, Barilovićkom Leskovcu i Loviću Gornjem. Kao varijantu toga običaja, pojedini bi ljudi na polnoćku krenuli kad zazvoni treći put i nosili štap na kojem su svako jutro od Lucije do Badnjaka urezivali zarez, kako bi znali koja je žena vještica i koja uzima mlijeko. Postoji još jedan zanimljiv običaj, koji je zabilježio Rudolf Horvat. Na dan svete Lucije djevojka bi izabrala veliku zelenu jabuku i zagrizla je, i tako svaki dan do Badnjaka. Kad bi na Badnjak ušla u crkvu, bacila bi ostatak jabuke među mladiće i koga bi pogodila, vjeruje se, bio bi njezin muž. U Slavoniji nalazimo podatke o brojanicama, što označuje promatranje vremena tijekom dvanaest dana, od Lucije do Badnjaka. Slično je i kraj Perušića u Lici, gdje se razdoblje između svete Lucije i Božića označuje kao lucijanski dani, koji su pogodni za određivanje vremena u idućoj godini. U bačkih Hrvata na sv. Luciju su bili zabranjeni neki poslovi poput šivenja, predenja i pranja. Na salaše se nije smjela donositi voda iz tuđega bunara. U mnogim selima bačkih Bunjevaca prakticira se običaj ispisivanja trinaest ceduljica s imenima očekivanih mladoženja. Zalijepili bi ih preklopljene i svako jutro po jednu bacale u vatru. Na Badnjak bi spalile dvanaestu ceduljicu, a na posljednjoj bi ostalo ime budućeg mladoženje. Takvi običaji postoje i danas, a zabilježeni su i u okolici Karlovca, u spomenutom Barilovićkom Leskovcu. U Radića Brdu kraj Travnika na dan svete Lucije započinju neki poslovi koji se trebaju obaviti prije Božića. Oni su zabilježeni u stihovima i narodnim uzrečicama, npr. Sveta Luce drva vuče. U Kastvu se na dan svete Lucije održavao sajam zimske odjeće, ali i namirnica potrebnih za Božić. Ljudi bolesnih očiju zavjetovali bi se svetoj Luciji, a neki bi vjernici trljali oči prostirkom kojom je prekriven oltar.

“Dajte mi za svetu Lucu, vami će Bog i sveta Luce”

Na Pagu, u Novalji, mještani su svako dan od blagdana svete Lucije odlazili na mise zornice, a djeca i starije žene išli bi od kuće do kuće i dovikivali: Dajte mi za svetu Lucu, vami će Bog i sveta Luce. Na otoku Zlarinu djeca bi ostavila čarape pod jastuk, jer su očekivala darove. Lako je uočiti povezanost sa slavljenjem svetog Nikole.  Na dan svete Lucije sije se pšenica, simbol obnove života i plodnosti. Običaj sijanja pšenice vezan je uz bijeg Svete Obitelji u Egipat. Prema legendi, Bogorodica je, bježeći pred Herodovim vojnicima, zamolila težaka koji je na svojoj njivi sijao pšenicu da kaže progoniteljima kako su tim putem pošli u vrijeme kad je sijao. Kad su progonitelji stigli, pšenica je čudesno izrasla, zbog čega su odustali od potjere. Sam običaj pretkršćanskog je podrijetla, ali danas ima kršćansku simboliku, a svrha mu je blagoslov ljetine. Pri sijanju pšenice treba uključiti sve ukućane, da vide samu pripremu, sijanje, klijanje i rast pšenice, stavljajući naglasak na život. Ima više načina sijanja, ali najsigurniji je onaj klasični: pšenicu staviti u malo vode preko noći kako bi nabubrila i kasnije uspješno klijala. Sljedećeg dana stavlja se u posudu sa zemljom (dva prsta manje od vrha), raspoređuje se po zemlji cijelom površinom, a u sredini se ostavi malo prostora za stavljanje svijeća. Zatim se posuda stavlja uglavno kraj prozora zbog svjetla i topline.  Ivo Jardas je zapisao: Na Lucijinu večer divojki šenicu na pijat poseju, pak ju stave kamo na teplo i škuro mjesto… Do Božića pšenica lijepo naraste i ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom ili uz jaslice. U Kastvu postoji vjerovanje kako će, ako je pšenica suha, djevojka koja ju je posijala biti sretna cijelu godinu, a uskoro će zaplakati ako je rosna. Pšenica se podrezuje i ovija hrvatskom trobojnicom. Nakon božićnog vremena daje se pticama, jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati, predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.

Običaj sijanja pšenice, uz Portugal i južnu Italiju, vezan je još samo uz hrvatsko područje. Slavljene sv. Lucije u hrvatskom puku ima dugu tradiciju, a rašireno je zahvaljujući najprije benediktinskim, a potom i franjevačkim redovnicima. Prisutnije je u primorskim gradovima i mjestima, zbog utjecaja pomorskih puteva, kojima se u srednjem vijeku čašćenje kulta proširilo najprije dalmatinskim, zatim istarskim i kvarnerskim područjem. Običaji i vjerovanja vezana uz njezin kult ukazuju na duboku ukorijenjenost štovanja sv. Lucije u hrvatskom puku i svjedoče njegovoj pripadnosti kulturološkom podneblju Mediterana i zapadne Europe. U današnjim vremenima pomodarstva i prihvaćanja svakojakih, nama stranih običaja, bilo bi lijepo oživjeti tradiciju naših starijih, crpiti iz našega izvora, a ne postati šuplje bundeve ili djedica s crvenim nosom.

 

Izvor: Plamenko Nosić | Foto: Turistička zajednica Baška

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close