Olupina zrakoplova u senjskoj luci skriva priču o Kanađaninu i Južnoafrikancu čije su se sudbine ispreplele nad Senjom na današnji dan 1944. godine

Mnogi kritični povijesni trenutci i događaji koji su tužnim riječima ispisali brojne stranice senjske prošlosti nisu ostavili toliki pečat u kolektivnoj memoriji njegovih stanovnika koliko stradanja i razaranja u Drugom svjetskom ratu. I to ponajprije, valja naglasiti, zbog zračnih bombardiranja. Prvo njemačkih u jesen 1943. godine, koja su uslijedila nakon predaje talijanske vojske i zaplijene velike količine vojnog materijala zbog čije je daljnje distribucije Senj nakratko postao i najvažnija partizanska luka. A koncem rata, dodatno su ga „dokrajčili“ saveznički zračni napadi. I tada, razlog nije bio višak bombi ili kapricioznost saveznika već naprosto strateški razlozi – senjska luka koja je zbog izuzetnog prometnog značenja za njemačku vojsku postala glavni cilj savezničkog zrakoplovstva. Ipak, treba reći, saveznička bombardiranja, učestalija i intenzivnija, ali ipak koncentrirana na prostor luke i lučkih objekata, ostavila su manju štetu u ljudskim i materijalnim gubitcima naspram njemačkih koja su bezobzirno pretvorila više od polovinu grada u ruševine.

Buran i tragičan rat u potpunosti je promijenio fizionimiju tog grada. Stradali se dijelovi specifične i stoljećima oblikovane urbane cjeline i vrijedne senjske kulturne i povijesne građevine. Iza nekih od njih na kraju je ostalo samo brdo smrvljenog kamena, crijepa i žbuke ispunjenih tugom za izgubljenim životima, trajno utisnutim tragičnim sjećanjima i nikad prežaljenom nostalgijom za minulim vremenima. Jedan će povjesničar umjetnosti kasnije upotrijebiti termin – „papirnati grad“, jer slika slikovitog primorskog gradića ostati će trajno zabilježena samo na starim fotografijama i razglednicama.

Ipak, već malo dublji i pažljiviji pogled ispod površine mračne i tužne ratne svakodnevnice može otkriti vrlo intrigantne priče o pojedinim ratnim epizodama koji utopljeni u veo polustoljetnog povijesnog zaborava nestrpljivo čekaju priliku da ugledaju svjetlo znatiželjnih istraživača. Jedna od njih priča je o olupini zrakoplova u senjskoj luci, koja je više od 70 godina skrivala potresno svjedočanstvo o sudbinama dvojice savezničkih pilota. Ipak, da se jedna takva olupina skrivala u samoj senjskoj luci, moramo priznati, nismo mogli ni naslutiti. A priču o njoj saznali smo zahvaljujući entuzijazmu mladog studenta arheologije, Senjanina, Pija Dominesa Petera.

• Mnogim je Senjanima, osobito onima starije dobi, već dugo vremena poznato da se nedaleko Mađarske rive nalazi olupina aviona iz Drugog svjetskog rata. Međutim, u toj usmenoj predaji rijetko je tko znao o kakvom se avionu radi, kada i kako je on pao u more. Stoga, kao budućeg arheologa i zaljubljenika u povijest Senja i njegovu vojnu baštinu, zaintrigirala me priča o srušenom avionu koju mi je još u djetinjstvu pričao otac i privukla ideja da pokušam odgovoriti na ta pitanja i dati više podataka od onoga što se dosada znalo. U tome mi je osobito pomogao i Ladislav Gržanić, možda jedan od rijetkih živućih Senjana koji je sjeća tog događaja.

Istraživanja arhiva i prikupljanja kazivanja još živih svjedoka tog događaja, polagano su rasvijetlila nikad ispričanu priču o avionu i okolnostima njegova pada. Inače, same ostatke, koji se nalaze na pješčanom dnu, par stotina metara udaljeni od gata sv. Ambroza ili Senjanima poznatijeg kao „Mađarske rive“, ne treba zamišljati kao olupinu broda ili aviona koji izgleda kao da je „sletio na morsko dno“, jer prema Dominesu Peteru, riječ je uglavnom o zgužvanim komadima zrakoplovnog lima, dijelovima aviona čije je stanje posljedica snažnog udara u morsku površinu prilikom čega se avion od siline udarca razbio u masu dijelova koji su se razletjeli po širem prostoru. No, pojedini karakteristični elementi odmah su ukazivali da se radi o zrakoplovu britanske produkcije, kako će se pokazati, lovcu-bombarderu Bristol Beaufighteru.

– Puno teži zadatak od određivanja samog tipa aviona, bio je odrediti serijski broj i nedvojbeno ga povezati s onim podatcima iz usmenih svjedočanstava i dokumenata. Na koncu, kao ključni trag koji je u potpunosti otklonio ikakve sumnje bio je ručno ispisan serijski broj i oznaka „lijevi – vanjski“ na jednom od topova koji su izronjeni s lokacije pada, a kojim je označeno na kojem položaju na trupu je top bio instaliran kako bi poslije redovitog demontiranja radi čišćenja bio ponovno postavljen na originalno mjesto. Oznaka NT997 bila je jasna potvrda da se radi o ostacima savezničkog zrakoplova, Bristol Beaufightera, serijskog broja NT997 koji je srušen 10. listopada 1944. godine djelovanjem protuzračnog topništva prilikom napada na njemački brod u senjskoj luci.

Zahvaljujući prikupljenim arhivskim dokumentima, postepeno je i priča o srušenom avionu postajala sve potpunija i intrigantnija. A, sa samom pričom, moglo bi se krenuti od samog početka, od srpnja 1944. kada saveznici započinju napade na senjsku luku, koja uz djelovanja „većih bombardera“, postaje i poprište gotovo svakodnevnih napada lakih lovaca i lovaca-bombardera. Tri mjeseca poslije, mirno jesensko, listopadsko popodne prekinuo je gromovit zvuk britanskih zrakoplova koji su poletjeli iz zračne luke Biferno u južnoj Italiji s zadatkom da napadnu njemački brod koji se nalazio privezan na gatu sv. Nikole u senjskoj luci. Međutim, pri tom napadu, vještom topniku na krmi njemačkog broda Arpione pošlo je od ruke da kocku sreće u neizvjesnom okršaju okrene u svoju korist. Intenzivnom protuzračnom vatrom pogođen je jedan od zrakoplova koji su sudjelovali u napadu koji se potom srušio u more. Pri tom su padu poginula oba člana posade, 21-godišnji „zračni narednik“ kanadskog podrijetla Alan Russell Vance koji je upravljao zrakoplovom i navigator, 23-godišnji poručnik, Južnoafrikanac Alexander Morris Medalie, pripadnici 19. eskadrile Južnoafričkog ratnog zrakoplovstva („South African Air Force“) koja je u sastavu „Balkanskih zračnih snaga“ (BAF) djelovala na ciljeve na području Balkana.

S namjerom da više sazna o pilotima i njihovim nasljednicima s kojima bi, računao je, možda mogao stupiti u kontakt – Domines Peter je nastavio „kopati“ po bespućima interneta. Istraživanja su ga dovela i do rodbine poginulih pilota.

– Zapravo, moram zahvaliti Danijelu Frki i Radovanu Živanoviću, neumornim istraživačima olupina srušenih zrakoplova, kako u podmorju tako i na kopnu, koji su i meni pomogli nizom korisnih dokumenata i informacija, ali su i me uputili gdje ih potražiti. Na koncu, izuzetno mi je drago da sam stupio u kontakt s rodbinom poginulih članova posade koji nikada nisu dobili precizne i šire podatke o okolnostima pogibije njihovih predaka. I mislim da sam time, gledajući s one ljudske, civilizacijske strane, učinio jedno važno djelo. S druge strane, i od njih sam saznao mnoge informacije kojih nema u arhivima. Primjerice, od Davida Medalieja, nećaka poginulog pilota i profesora na Sveučilištu u Pretoriji saznao sam da je poručnik Medalie tek godinu prije nego što je slijedio put mnogih svojih sunarodnjaka koji su se dobrovoljno prijavili u zrakoplovstvo, diplomirao arhitekturu, a bio je i iznimno talentiran slikar. S druge strane, poručnik Vance bio je iz malog mjesta Spanish na obali jezera Huron u Kanadi, a poslije rata njemu u čast jedno od brojnih kanadskih jezera nazvano je „Vance“. Otkrivanje takvih detalja iz njihovih života koji su tragično završili na drugom kraju svijeta, bilo je posebno zanimljivo, ali u drugu ruku i vrlo tužno.

Istraživanja arhivskih zapisa dovela su Dominesa Petera i do drugog zanimljivog podatka koji se tiče cilja napada – njemačkog broda Arpione. Naime, 19. eskadrila SAAF-a izvela je niz uspješnih zračnih napada na ciljeve diljem Jadrana, no intenzitet obavljenih informacija bio je gubitak čak 11 zrakoplova. I kako će se pokazati, u tom zbroju je nevjerojatna činjenica da su čak dva zrakoplova iste eskadrile izgubljena pri djelovanjima na ciljeve u senjskoj luci, i to na istovjetni cilj – brod Arpione koji je, kao spasilački brod, od ljeta 1944. radio na izvlačenju potopljenog parobroda Istra u Senju. Ista sudbina zadesila je i drugi „Beaufighter“ iz 19. eskadrile koji je 14. kolovoza, pogođen protuzračnom vatrom, prisilno sjetio na more u blizini otoka Prvića. Lokacija te olupine lokacija i dalje je nepoznata, no vjerujemo da će i ta tajna privući mnoge istraživače podmorskog blaga kojima entuzijazma i želje nikada ne nedostaje jer na svijetlo dana sve češće izlaze senzacionalna otkrića olupina savezničkih zrakoplova iz Drugog svjetskog rata, poput tek nedavno otkrivenih savezničkih bombardera u viškom akvatoriju.

No, uz tragičnu sudbinu „južnoafričkih Beaufightera“ u senjskom podmorju, ostaje pitanje što je bilo s brodom Arpione? Uz manju štetu, on je „preživio“ oba napada, no sreća mu je ubrzo okrenula leđa jer početkom studenog iste godine u zračnom napadu zajedno s njemačkim minopolagačem Kiebitzom i još nekim brodovima potopljen u riječkoj luci. Međutim, slično kao i „Kiebitz“ (koji je kasnije izvađen te luksuzno uređen, a danas je mnogima poznatiji kao „Galeb“), poslije rata i Arpione je podignut s dna i obnovljen, te je prvo preimenovan u Vez, a potom u Mornar, služio u Pomorskoj školi u Zadru, a potom u službi INE u potrazi za plinom u Jadranu. U rezalištu Brodospasa izrezan je početkom 70.-tih godina.

Žalosna je činjenica da posmrtni ostatci pilota Alana Vance i Alexandra Medalieja nikada nisu pronađeni i danas jedino sjećanje na njih čuva spomenik „Malta Memorial“ gdje se u dugom nizu imena poginulih savezničkih pilota „Commonwealtha“ mogu pronaći i ona njihova. Ipak, priče mnogih olupina zrakoplova i njihovih članova posade danas leže zaboravljeni, obgrljeni ribarskim mrežama u dubinama jadranskog plavetnila. Jer uz sve njegove prirodne ljepote i bogatstvo tog podmorskog muzeja, ne smije se zaboraviti da je Jadran ujedno i „plava grobnica“, beskonačni arhiv tragičnih priča o ljudskim tragedijama iz naše turbulentne vojne i pomorske prošlosti. U tom smislu, i pjeskovito dno senjske luke prekriveno ostatcima srušenog zrakoplova je posljednje počivalište poginulih pilota.

Kako bi se taj tragični događaj iz senjske povijesti otrgnuo zaboravu, mladi student Domines Peter prošle godine u prigodi 75. obljetnice organizirao je skup predavanja i izložbu u senjskom POU M. C. Nehajev, ali i napisao stručni rad u kojem je predstavio rezultate svog istraživanja. Priča o srušenom zrakoplovu bez sumnje zavrjeđuje svoje mjesto u prezentaciji burne senjske ratne povijesti. No, kako pisano svjedočanstvo ne bilo jedini prilog u službi trajnog očuvanja uspomene na taj događaj, slažemo se sa stavom i željom Dominesa Petera kako bi „žrtvama u čast, a nama na ponos”, bio hvalevrijedan čin na gatu Sv. Ambroza (Mađarskoj rivi), nedaleko mjesta pada, postaviti spomen ploču koja bi komemorirala pogibiju dvoje mladih ljudi iz dalekih krajeva svijeta čije su se životne sudbine ispreplele i okončale u senjskoj luci, na današnji dan prije 76 godina.