Kolumne

O herojima i prolaznosti

U mahnitom polju slučajnih prolaznika s odredištem zvanim rutina. Posao od osam sati, nevoljkost i puno ljutnje, a sve zbog preživljavanja. Danas, sutra i do daljnjega u ovoj bolesti. Žao mi nas je, ali to nam je život kada ne razgovaramo s istinskom srećom i krivi smo jer smo slušali da neke druge stvari kupuju vrednotu, ali sreća je jedina vrednota. Ona u tebi. Vodilja vrijednom u vrijednom svijetu. Okreni se, opusti obrve i ne proživi rutinu, neka ona proživi tebe, a ti tragaj. U traganju je cilj.

Početak ne odaje puno i neću se baviti rutinom, ali hoću traganjem. Tražio sam svoju inspiraciju, a za njome sam pošao u svoj um. Tamo je bio moj cilj i zaboravljeni heroji.

Govorili su mi da se vrijeme ponaša kao ljudi. Požari su valjda naša jalna srca, a poplave su suze jer stalno plačemo za kojekakvim bedastoćama ne vidjevši sve ono lijepo što prošeta tik pred našim nosom. I propustimo to. Propustimo sve heroje koji prođu pred nama ne bi li nam svijet učinili ljepšim mjestom, a plačemo jer nemamo novčanih resursa u istoj količini u kojoj ih ima susjed Mirko. Plačemo zbog prolaznih stvari. Baš stvari.

Sva ta ljudska tutnja me poticala da razmišljam o ljudima. Ljudima herojima. Ako se vrijeme ponaša kako se mi ponašamo, onda zbog njih sija sunce i onda im hvala. Hvala heroji.

Već dugo nisam čuo da netko zbori o našim pomagačima. Našim vatrogascima. Dugo nitko ne zbori ni o onima koji su nastradali na Kornatima. Brzo mi ljudi zaboravljamo one koje se ne treba zaboraviti. Za vrijeme kada bismo se mogli zahvaliti bar’ onako u mislima, mi za isto to vrijeme u mislima zaželimo novi mobitel.

Onda se sjetim koliko je heroja u gužvi preda mnom. Možda i one koji si nekada vidio, no čak i da smo neke od njih vidjeli na fotografijama ne bismo ih prepoznali. Brzo zaboravljamo, a još teže pamtimo.

Ali heroji sigurno pamte heroje. Tako sam se sjetio jedne objave koju sam sreo na facebooku. Baš sam ju sreo. Sreo sam slučajnog prolaznika u moru slučajnih. I bio je dijete. Prvi puta sam ga malo bolje pogledao u nadi da ću ga jednom i ako ga ikada vidim prepoznati.

Njega su učili kako da bude heroj. Ne čine heroja samo velika dijela, čini ga želja da učini ono što može. Njemu su možda rekli kako da bude heroj i kako da prizove sunce. I hvala mu. Hvala njemu i njegovim roditeljima.

I to je ta rutina i njeno praćenje bez cilja. Odvlači nas od istinskih vrijednosti, umanjuje moć našeg zapažanja i iskrivljuje našu bit. Zato skreni nekada i nekomu tko se smiješka reci hvala. Bar u sebi, jer ako si toga dana sumorno tutnjao gradom on ti je pokušao reći da postoji razlog za sreću i ako si razmislio o tome i ako si se tada nasmiješio ti ćeš taj osmijeh pamtiti. Heroji se pamte, a ne zaboravljaju. Svi mi možemo biti heroji. Nekada. Nekome. I bez plašta.

 

Foto: unsplash.com

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close