Uz 90. obljetnicu rođenja hrvatskoga klasika Ivana Aralice Školska knjiga objavila je Duh zloduha, novi roman toga vrsnoga pisca, scenarista, esejista i političara koji više od pola stoljeća majstorski privlači pozornost čitatelja. Duh zloduha, tragična pripovijest o Staši i Maši, bliskim, ali po svemu dijametralno suprotnim rođakinjama, pronalazi svoje uporište u biblijskoj priči o Abelu i Kainu te izrasta u snažnu parabolu o zavisti kao svojevrsnoj duhovnoj kugi koja »razara i usmrćuje« sve lijepo i dobro. Roman Duh zloduha dostupan je u knjižarama i u webshopu Školske knjige. Predgovor romanu napisao je Damir Pešorda, a pogovor potpisuje Vladimira Rezo.
Novi roman posvećen sudbini posljednje generacije obitelji Vulin iz Suhoga Rata u šibenskom zaleđu objavljen je u biblioteci Djela Ivana Aralice (37. svezak) i pripada ciklusu Blažine priče koji je pisac započeo romanom Farrell i nastavio zbirkom pripovijedaka Grmovi divljih ruža. Izvor tih priča samouka je usmena pripovjedačica, seljanka Blaža, a mjesto i vrijeme radnje uklapaju se u prepoznatljiv i za Aralicu karakterističan kronotop – dalmatinsko podneblje od Suhoga Rata i Šibenika do Splita i Knina potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća.
Arhetipska tema sukoba među braćom, od biblijske priče o Abelu i Kainu do Araličina romana, dotaknuta je u mnogobrojnim djelima svjetske književnosti kao što su Hamlet W. Shakespearea, Razbojnici F. Schillera, Braća neprijatelji R. L. Stevensona, Istočno od raja J. Steinbecka, Morski vuk J. Londona… No, Araličini Abel i Kain mlade su žene, „jedna lijepa, pametna i mila, druga žabi zapuhači slična”.
Duh zloduha, romaneskna parabola o zavisti, nudi nam starog, otprije poznatog Aralicu, vrsnog stilista i pripovjedača, sjajnog poznavatelja ženske psihologije i dalmatinskog podneblja te pisca neobične, gotovo izvanvremenske vedrine ma koliko mučni i teški bili događaji o kojima piše. Novi roman Ivana Aralice svjedoči da još nije presušilo stvaralačko vrelo piščeve imaginacije i da u našoj sredini živi i djeluje ne samo književni klasik nego i živi pisac koji iz godine u godinu začudnom energijom, inspiracijom i literarnim umijećem stvara i objavljuje nova djela.
Prozni opus akademika Ivana Aralice, rođenog u Promini 10. listopada 1930. godine, može se podijeliti na dvije skupine djela. Jedna tematiku uzima iz suvremenoga društvenog života i želi kritički problematizirati različite malformacije prouzročene totalitarističkim sustavom, a druga bira povijesne teme iz hrvatske prošlosti, uglavnom od 17. do 19. stoljeća.
„Ni jedna Araličina knjiga, bez obzira na to je li riječ o književnoumjetničkoj prozi ili pak o političkoj publicistici, nije ostala nezapažena. I kritika i čitateljska publika pritom su posve podijeljene u mišljenjima pa se ocjena Araličina rada proteže od potpunog obožavanja do polemičkih napisa koji su počesto na samome rubu dobrog ukusa. No dok se književni kritičari dijele u blokove za Aralicu i protiv Aralice, dok mu jedni dodjeljuju nagrade, a drugi ga napadaju jer su mu ugledne nagrade dodijeljene, publika željna dobre priče ne odriče se Aralice”, ističe urednica knjige Miroslava Vučić.
Razloge Araličinoj čitanosti vjerojatno treba ponajprije potražiti u historiografskoj fikciji kojom se bavi u većini svojih romana i pripovijesti u čijem su žarištu »velike teme« – bezumlje moći, odnos ideologije i umjetnosti, umijeće vladanja, nacionalni identitet, herojstvo i etos pojedinca i kolektiva, sudar vjera, kultura, civilizacija i sl. Ne treba zaboraviti ni njegovo pripovijedanje o neuralgičnim događajima iz novijega vremena (Okvir za mržnju, Majka Marija, Četverored, Svetinka, Kepec), kao ni kontroverzne »romane s ključem« (Ambra, Fukara, Puž – pod zajedničkim nazivom Sebastijanove priče) u kojima se – preuzimajući neke konvencije tzv. novog žurnalizma – satirično-pamfletskim tonom obračunava s ideološkim protivnicima.
Na optužbe da svojim romanima »muti vodu« Ivan Aralica odgovara: »Ne mutim ja nikakvu vodu, ja pišem priče.«
Izvor / Foto: PR
Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.
Hrvatski
English