Moderna tradicija

Njezino veličanstvo – ŠLJIVA

Viktorija Rogić

Jesen je stigla, magla se spustila i ne da zrakama sunca da se pojave na prozorima naših kuća prije podneva. Lišće je poprimilo svoje prave jesenske šarene boje i lagano opadajući stvara nam šuškavi put. Sve su to jesenski pokazatelji koji nam ili unose radost i veselje ili tugu jer je ljetu i službeno došao kraj. No Lička jesen ima još jedan pokazatelj koji jesen čini tako posebnom, a to je upravo naša prava, krupna i plava šljiva.

Jesen u Lici šarena je koliko i jesensko lišće. Pripreme za zimu davno su već započele, a s dolaskom jeseni pripreme su u punom jeku. Od svih priprema i poslova najrašireniji i najpoznatiji su upravo poslovi sa šljivama.

Što je šljiva prije predstavljala u Lici?

Šljiva je prije bila glavna vjesnica jeseni. U Lici se šljiva prije mnogo cijenila, jer je svakoj obitelji predstavljala veselje. Osim što su ukusne za jesti same kao plod, od njih se su se radile dvije glavne namirnice za zimu, a to su pekmez, odnosno džem te rakija. Početkom jeseni počinje i branje. Nije bilo obitelji koja nije u svom voćnjaku imala barem jedan red posađenih šljiva. Samo branje najveće veselje predstavljalo je upravo djeci, jer osim što su se natjecali tko će prije napuniti svoju kantu šljivama, zanimljivo im je bilo gledati kako odrasli tresu grane prepune šljiva. Osim samog branja djeca su se međusobno nadmetala tko će se brže i lakše popeti na neku granu kako bi ubrali baš onu najvišu šljivu, a dječaci su na taj način pokazivali djevojčicama da im se sviđaju jer bi tu ubranu šljivu poklonili baš njoj, osim toga nije im bilo ništa slađe nego kriomice „krasti“ šljive baš onom susjedu koji im je to branio.

Pekmez je nekada bio glavna slastica, osim kao namaz na kruhu s pekmezom se radila i većina kolača, a nema ništa bolje od pravog domaćeg pekmeza od šljiva. Nakon branja šljiva, slijedile su ostale pripreme i za pekmez ali i za rakiju. One šljive koje su bile namijenjene za pekmez bi se čistile i lomile kako bi se kasnije mogle kuhati, a ostale bi se stavljale u bačvu i tako bi stajale dok ne dođe vrijeme za pečenje rakije, a to je pak tema za neku od budućih kolumni. Dim iz kotlova u kojima se spremao pekmez mogao se vidjeti izdaleka, a miris šljiva širio bi se čitavim selom, žene bi pričale koliko je tegli pekmeza koja spremala, a djeca bi oblizivala prste kojima su potajice krali pekmez iz tegli.

Danas šljiva nije toliko cijenjena kao što je bila nekoć, ali srećom još uvijek ima onih obitelji koji osim što šljive uzgajaju, od njih rade rakiju i pekmez. U ovom užurbanom tempu života nitko više nema ni vremena ni volje za brigu i pripremu oko šljiva. Djeca su pekmez zamijenila drugim slasticama, a i kolači se rade od bogatijih i egzotičnijih namirnica. A svi ostali, ne mare više jer im je interesantnija postala ona afrička, na taj način je naša Lička kraljica voća pala u drugi plan.

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u