Nekad rijeka, danas perilica: Cijenimo li dovoljno perilicu za rublje?

Znate onaj osjećaj kada nemate što za odjenuti zbog tog što vam se sva roba nalazi upravo na pranju. Ponekad smo toliko lijeni upaliti perilicu rublja pa radije skupljamo prljavu robu dok nas upravo veličina nakupljene hrpe ne nagovori da ju upalimo.
Jesmo li ikada pomislili koliko je nama danas zapravo jednostavno i lako oprati robu?

Ubacimo robu u mašinu, dodamo prašak i omekšivač te upalimo određeni program. Tri minute posla sve ukupno, a po završetku programa imamo cijelu mašinu čiste i oprane robe. Kroz nekoliko sati možemo oprati i po nekoliko mašina robe, i nije nam bitno jeli roba šarena ili bijela, tanja ili deblja jer je za svu robu postupak isti. Ne moramo izlaziti iz kuće, ne moramo čak smočiti niti ruke, ne moramo izgubiti određeno vrijeme, samo pritisnemo gumb i čekamo. Predivno, zar ne?

No, kako se roba prala nekoć?

Prije, dok nije postojala ni perilica niti prašak, pranje robe bio je dugotrajan i naporan posao. Prije svega roba se nije prala nakon jednog nošenja, kao što se to danas radi, već se prala samo nekoliko puta godišnje. Veće, zimske i vunene stvari poput ženske alje (tkane haljine), tepiha, pokrivača i sl, nisu se uopće prale već bi se samo nekoliko puta prozračile na vjetru, dok su se košulje i donji veš prali ručno. Žene su robu za pranje stavljale u drvene kablice koje bi na glavi nosile do Gacke gdje bi ju ručno prale. Osim kablice nosile su tkz. „peraču“ drveno postolje na koje bi stavljale robu i drvene palice s kojom su prale. Za pranje se ponekad koristio i domaći sapun. Roba se za vrijeme toplijeg razdoblja prala nekoliko puta, dok bi se zimi prala jednom i to najčešće kišnicom. Žene bi ponekad išle grupno prati robu kako bi im taj težak posao, kroz priče i šale, prošao lakše i brže. Najviše se pralo na rijeci ukoliko je bila blizu kuće i to pred Božić ili o Uskrsu kada bi se čistila i kuća i odjeća. Osim pranja na rijeci roba se i iskuhavala u drvenim bačvama tzv. maštelima koji su bili i izgrađeni baš za pranje veša sa posebnim dodatkom u koji se stavljao pepeo koji je služio za močenje i ukuhavanje robe. Nije bilo omekšivača ali roba je bila i mekana i bijela. Teško je tada bilo ženama prati veše. Trajalo je to i po nekoliko dana. Nakon pranja trebalo je i štirkati i peglati a to je već tema za neku drugu kolumnu.

Danas kada gledamo stare fotografije pranja robe nekada , izgleda nam nestvarno i pitamo se kako bi današnji materijali izdržali takav način pranja. No ako gledamo kvalitetu i ekološku stranu onda su tadašnji materijali bili u prednosti. Pamuk, lan, vuna, nigdje sintetike i elastina koji su danas glavni u odjeći.

Danas osim što imamo puno više odjeće koju možemo mijenjati imamo i perilicu za rublje koja nam pranje robe uistinu čini mnogo lakšim poslom. Prema tome, dragi moji čitatelji, kada se sljedeći put nađete ispred hrpe nakupljene ne oprane robe, ubacite ju u mašinu te s gušom upalite određeni program za pranje i budite sretni jer ne morate prati robu na način kako se pralo nekad.