Moderna tradicija

Nekad konji i kočije danas automobili

Viktorija Rogić

Svjesni ovog ludog i užurbanog života rijetko tko danas može zamisliti život bez svog limenog ljubimca, odnosno automobila ili nekog sličnog javnog prijevoznog sredstva. Gdje god išli i kamo pošli naš limeni ljubimac ide s nama.

Jesmo li svjesni koliko je danas sam postupak putovanja lagan i jednostavan. Sjednemo u automobil i samo krenemo, bez obzira idemo li na kraću ili dužu relaciju. Jedina stvar koja nas sputava u putovanju je gorivo koje trebamo uliti nakon određenog broja prijeđenih kilometara. Upravo to stajanje na benzinskim postajama dalo mi je ideju za ovu današnju kolumnu.

Kako su putovanja izgledala nekoć?

Prije čovjek nije imao svog limenog ljubimca, a putovanja su bila totalno drugačija no danas. Ljudi su prije svega najčešće putovali pješice. Šetati iz sela u selo ili u grad bilo je sasvim normalno. Šetalo se uvijek bez obzira na godišnje doba, vrijeme ili relaciju. Često slušamo priče naših starih koji kažu „ Dico moja lako vami danas, vozi me vamo, vozi me tamo, a mi smo to sve prije pišice išli“, i to je točno. Naši roditelji, te bake i djedovi puno su pješačili, pješice su išli u školu i to u drugo selo ne u svoje, pješice su išli svugdje, dok mi danas i na najkraću lokaciju idemo autom. Osim pješačenja jedino prijevozno sredstvo bio je konj i kočija. Konji su ljudima bili sve, osim prijevoza bili su ljubimci , a prije svega bili su im najbolji prijatelji.

Kada bi se prije trebalo ići na neki dalji put, pripreme su trajale danima. Spremala se hrana i pripremali su se konji. Napetost je bila u zraku, jer je put bio zahtjevan i zamoran, i strahovalo se od nezgoda. Jahati se moglo također određen period, jer bi nakon dosta sati jahanja i konju i vlasniku trebao odmor. Jahalo se najčešće od napajališta do napajališta.

Napajališta su bila mjesto na kojem se čovjek mogao odmoriti i odspavati, ali i privezati konja kako bi se i on napojio i odmorio, baš kao što su benzinske postaje za naše limene ljubimce danas. Jahati je bilo teško, posebice za vrijeme hladnog ili kišnog vremena, jer nije bilo krova nad glavom niti grijanja tijekom vožnje, osim toga nije bilo svijetla koje nam osvjetljuje put, GPS-a koji nam pokazuje put, niti mobitela kojim možemo pozvati pomoć na cesti u slučaju nezgode. Čovjek i konj bili su jednostavno prepušteni sami sebi, i brinuli se jedan o drugom na najbolji mogući način. Tijekom puta i čovjek i konj bili bi izmoreni, ali su put morali nastaviti kako bi na odredište stigli u planirano vrijeme.

Putovati je bilo zahtjevno i teško, a trajalo je danima. Osim što je bilo teško onom tko putuje, još teže je bilo onima koji bi ga iščekivali kod kuće dok se ne vrati, a njihova sreća na licu kad bi ga u daljini ugledali kako se vraća s puta bila je neopisiva.

Shvaćamo li mi danas koliko je nama život lak. Postoje automobili, autobusi i avioni s kojima stignemo u svega nekoliko sati putovanja i na drugi kraj svijeta, a putujući sjedimo u udobnom sjedalu, slušamo glazbu i nije nas briga kakvo je vrijeme jer imamo krov nad glavom. Naša putovanja su toliko jednostavna i lagana s obzirom na to kako su putovanja nekoć izgledala, a kad sljedeći puta tijekom putovanja stanete na benzinskoj postaji uliti gorivo u svog ljubimca ili popiti kavu, sjetite se da su tu prije nekoć bila napajališta, na kojima su se iscrpljeni ljudi, a još više iscrpljeniji konji odmarali i spremali za nastavak svoje avanture.


Foto: wikimedia

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u