Moderna tradicija

Nekad “face 2 face” danas samo “face”

Viktorija Rogić

Zahvaljujući društvenim mrežama i brojnim mobilnim aplikacijama danas u bilo kojem trenutku možemo saznati gdje se netko nalazi, dogovoriti druženja s prijateljima te mjesto i vrijeme druženja.

Današnji virtualni svijet omogućuje nam jednostavnost i lakoću druženja. To je dobro jer nam omogućuje druženja, pa makar ona bila i virtualna, s nekim na drugom kraju grada, države ili svijeta, ali koliko nam to zaista koristi u našim svakodnevnim druženjima?

Kako danas zapravo izgledaju naša druženja? Masovni odlasci na kavu iz dana u dan u one kafiće koji imaju wifi, kako bismo mogli za vrijeme “druženja” konstantno biti na face-u, instagramu te ostalim mobilnim aplikacijama, vrhunac su našeg “druženja”. Sjedimo tako sat ili dva i eventualno prozborimo koju riječ s društvom, a i to je najčešće komentar nečeg viđenog ili pročitanog upravo na mobitelu.

Večernji izlasci sveli su se na hvalisanja s fotografijama izlaska i check in-ovima na “elitnim“ mjestima. Žalosno je kako danas vrlo lako ugovaramo druženja a vrlo se teško družimo. Virtualni i izmišljeni svijet doveo nas je do toga da nam je bitno da svi oko nas misle kako nam je dobro, a nije nam bitno jeli nama zaista dobro.

Da li smo uopće svjesni što zapravo znači družiti se?

Prije dok se tehnologija nije toliko razvila ljudi su se više, češće i kvalitetnije družili. Njihova druženja bila su kombinacija rada, smijeha, pjesme i plesa. Okupljalo se mlado i staro, a najčešće bi se okupljali na prelima poput čijane (čijanje perja), rezanju krpa za krpare, mrvljenju kukuruza i sl.. Iako bi mogli reći da su ovo zapravo radna druženja, a ne opuštajuća na ovim je druženjima bilo mnogo zabave, pjesme, plesa, šala i ljubavi. Cure su se veselile ovome jer bi na to druženje obukle svoju najljepšu košulju, čarape ili torbu koju su si same napravile, ali su se također veselile i dotjerivale zbog susreta s momcima koji bi svaki put “slučajno“ navratili.

Ta su druženja bila namijenjena kako bi se domaćin pohvalio umijećem spremanja određenih specijaliteta ili neizostavne ličke šljivovice, a ostalo društvo je tu bilo kako bi se saznalo tko se kome dopada, kako bi se družili, pjevali, plesali, razmjenjivali nježni pogledi, zbijale šale ali kako bi se na kraju ipak i nešto od posla napravilo.

Atmosfera je bila opuštajuća, svi bi se družili kolektivno, nigdje nije bilo žurbe, stresa ili negativnosti. Ako se međusobno netko i nije slagao to je na kraju izgledalo više simpatično nego ružno. Svima su misli bile na tom druženju, nitko nije mario što se trenutno događa na nekom drugom mjestu. Nije bilo mobitela ni laptopa. Umjesto youtuba sami su pjevali pjesme, a našlo se tu i tamburaša ili dangubaša koji bi im davali ritam ili zasvirali pokoju pjesmu. Nije bilo fotoaparata kako bi se hvalisali okolo slikama sa ludog party-a, već su svaki trenutak istinski provodili.

Umjesto check in-a oni koji možda i nisu znali za prelo znali bi kod koga i gdje doći jer bi čuli pjesmu, također bi se i dogovarali tko će sljedeći napraviti prelo, a svaki trenutak bio je dragocjen, kvalitetan, pun smijeha, veselja i srčanosti.

Možemo li onda zaključiti kako nam tehnologija danas uistinu guši i uništava druženja. Koliko nam god omogućavala brzu i jednostavnu komunikaciju zapravo nam samo ubija druženje, tj njegovu kvalitetu i čvrstinu jer mi sami živeći u ovom virtualnom svijetu ne znamo koliko nam zapravo nije dobro i koliko su naša druženja danas isprazna u odnosu na nekoć.


Foto: Zavičajno društvo Sinac facebook

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u