Ne živi čekajući!

Na našem obiteljskom stolu nalazi se 18 tanjura. Mnogobrojna smo obitelj, time se ponosim. Dvoje najstarijih, šestero odraslih, desetero unučadi. Voljela sam naša okupljanja nedjeljom i blagdanima, voljela sam buku i galamu u kući, a danas najviše cijenim to što nikad nije bilo svađa među nama. Ono što ne volim, to je vrijeme.

Vrijeme je prolazilo, a mi smo počeli odrastati i pomalo odlaziti, svaki od nas u neki drugi grad. Udaljili smo se, a naša druženja su se prorijedila. Izostanci s naših okupljanja bili su sve češći, a danas više ne znam točno reći kada smo posljednji put svi bili prisutni za stolom.

Vrijeme, najveći neprijatelj života. Vremena nikad dovoljno, a najgore je što smo u to vrijeme ugurali čekanje. Čekamo bolju vremensku prognozu, bolju plaću, bolje radno mjesto, diplomu, završetak semestra, završetak ljeta. I odlasci na kavu se ponekad dogovaraju tjednima.

Ipak, jedan dječak od nepunih 13 godina zaustavio je cijeli moj svijet. Učinio je da vrijeme stane i da se lekcija života utetovira u moju dušu. Zbog njega je sve na trenutak stalo, a ja sam ostala ošamućena i posramljena shvativši da je jedan dječak bolje od mene shvaćao život i znao je koja mu je svrha.

Postala sam rob materijalnog života, a duša je oboljela. Svi smo postali nekako usamljeni i jedni drugima strani.  U tom čekanju rasla je žudnja, pekla je i boljela, a ja je nisam uspjela prepoznati. Čak se ni za rođendane nismo više mogli skupiti.

Dječak je (za razliku od mene) imao zdravu dušu, punu i čistu, ali njegovo se tijelo razboljelo. Borio se, a u toj borbi, pored svih muka, pronalazio je vremena za osmijeh. Imao je vremena za šalu i viceve.

Dok smo se još okupljali, moj je nono snimao i fotografirao. Na jednoj fotografiji svi su osim mene. Imali smo dogovor da ćemo se sljedeći put svi fotografirati, ali prije nekoliko dana dječak je sklopio svoje oči. Bolest i godine borbe umorile su ga. Izgubila sam priliku za potpunom obiteljskom fotografijom.

S njegovim sam odlaskom osjetila grmljavinu u duši. Tijelom mi prolazi osjećaj krivice i bola. Naposljetku, prepoznala sam žudnju koja je u meni sve ove godine galamila. Skupili smo se, a oko nas spustila se tišina. Jedni drugima čitamo iz očiju. Tu tišinu teško je nekome opisati. Blaga, a istovremeno teška. Naizmjenice u njoj mir pa nemir.

Na stolu će uvijek biti 18 pripremljenih tanjura, ali jedan će stajati prazan. U jedno prazno mjesto uvijek ćemo gledati, a ona utetovirana lekcija će zapeći. Biti će još mnoštvo fotografija, ali onu fotografiju gdje smo trebali stajati svi neću dočekati.

To je sve ljudski. Trebamo živjeti znajući da već sutra netko može otići. Ne trebamo toliko trčati za nečim boljim tražeći više, nekad jednostavno trebamo pustiti sve zemaljsko i biti sretni s onim što imamo. Naš je dječak u svemu što ga je snašlo postao mudar i zreo, a u svemu tome ostao je dijete. Na tome mu zavidim i divim se snazi koju je uspio crpiti iz istog vremena koje mi znamo smatrati nedovoljnim.

Nije bio ni svjestan koju lekciju će mi dati ni koliko će on, onako malen, promjeniti moj život. Nadam se da će i nekome od vas ovaj tekst otvoriti oči.

Vrijeme koje trošimo na čekanje oduzima nam dragocjeni život, jer vrijeme jest život. Ono uzima, a zauzvrat ništa ne daje osim ako se sami za to ne pobrinemo.

 

 

---

Foto: Pexels