Ne čekaj promjenu, budi promjena

Ljudi se promjene s vremenom. Zasite se onog što imaju pa žele nešto bolje, traže promjenu ili promjene sebe. Nekad za te promjene treba puno hrabrosti, žrtvovanja i vrlo jak karakter. To ne može svatko.

Neki se zakopaju u mjesto od straha da im ne bude lošije umjesto bolje i onda biraju ono sigurno – ostati gdje jesu, a u sebi nezadovoljni, plahi, nepotpuni. Boje se otvarati nova vrata jer tko zna što ih čeka iza njih.

Da nije lako i da nije bajno, znam! Cijeli moj život obilježile su promjene.
Selili smo se stalno, iz kuće u kuću, iz grada u grad.

Prvi razred završila sam u jednoj školi, a onda sam se ponovno preselila. U drugom i trećem razredu imala sam učiteljicu Smiljku. U četvrtom je bila Vesna. U sedmom sam došla u novu školu. U srednjoj sam počela raditi kao sezonac. Selila. Sanjarila. Promjenila nekoliko radnih mjesta i previše adresa.

Nikad se nisam bojala, iako je bilo je dana kad sam poželjela lupati glavom o zid, kad sam pitala samu sebe što mi je to trebalo i gdje sam izgubila pamet. Crpila sam energiju sebi samoj, no strpljenje i vjera doveli bi me do cilja. Nije uvijek bilo bezbolno i uspješno, ali i loše odluke naučile su me nečemu. Nije mi žao što sam pokušala. Više bi mi bilo žao da sam sjedila prekriženih ruku i čekala da se sve dogodi samo od sebe.

To ti je kao da čekaš kad će pročitati tvoje ime na proglašenju dobitnika jackpota, a nikad nisi odigrao loto.

Oni što tapkaju u mraku bojeći se novog jutra osuđuju svaku moju odluku. Baš takvi vole komentirati, prigovarati i dijeliti savjete.
Najpametniji su, a nisu postigli puno više od mene. Vole ispravljati tuđa mišljenja, a pritom zaboravljaju da svatko ima pravo na vlastito.

Svi imamo neku takvu ekipu u svojoj blizini. Ne daj da te njihovi jezivi plaše i koče. Dok oni pričaju, ti se isključi i poslušaj ono što ti srce govori. Nekad treba svima okrenuti leđa i napraviti po svome. Možda neće svaka odluka biti dobra, ali nije sramotno pogriješiti niti krivo skrenuti, s vremena na vrijeme se možda i izgubiti jer u tom traženju sebe će doći dan kad ćeš se pronaći. Sramotno je ne vjerovati u sebe.

U životu ne možemo utjecati jedino na zdravlje i ljubav. Na sve ostalo možemo. Možemo odlučiti koji fakultet upisati i možemo birati u koji grad odlazimo s koferima u potrazi za domom. Biramo s kime ćemo se družiti, gdje ćemo raditi.

Sami stvaramo vlastitu sudbinu pa bismo trebali poraditi na tome da je ispunimo zadovoljstvom. Doći će period kad se čovjek umori od čekanja. Umori se od lažnih prijatelja, rada koji ga ne ispunjava, susjeda koji su pretjerano ljubazni, a zapravo im je jedina namjera znati svaki tvoj korak jer to im skraćuje njihove dosadom ispunjene sate. Doći će dan kad ćeš se probuditi i pitati se je li moglo bolje.

Nikad nije kasno da se čovjek trgne i pusti srce da progovori i da se pokrene.

Ti si jedini ključ za svoju sreću, jedini pokretač za svoju promjenu. Nikad nisi potpuno spreman jer ne možeš isplanirati savršeni trenutak za donošenje životnih odluka. Život će te naglo dovoditi do nekih raskrižja, promjene i odluke drugih ljudi preko noći će utjecati na tvoje. Udovoljavajući svima zapostaviti ćeš (a možda i zaboraviti) sebe. Čekajući svoj red, ostariti ćeš i nećeš ga dočekati. I tek tad ćeš shvatiti koliko je život mogao biti lijep da si se samo na vrijeme ustao i rekao “Želim bolje od ovoga!”.

Reci glasno samom sebi što želiš. Ne opravdavaj se nikom za svoje postupke osim onima s kojima kroz život zajedno koračaš i svaki dan skupa rasteš. Jedino njima duguješ objašnjenje, a svi ostali su ionako samo ljudi u prolazu, oni koji su danas tu, a sutra ih nema.

I tebe možda više neće biti sutra pa se stoga pobrini da danas već digneš svoj pogled ka nebu, kažeš glasno što želiš, i učiniš ono zbog čega ćeš ponovno biti zadovoljan i mirom ispunjen čovjek, sretan što si imao muda trgnuti se iz kolotečine koja mnoge sporo guta i guši, kao živo blato iz kojeg se nikad neće izvući.

 

---

Foto: Pexels