DogađanjaKolumne

Zvonimir Tonković – profesor tambure

Za početak gosp. Tonković, recite nam čim se bavite, koju ste školu završili i gdje?

Trenutno radim kao stalni zaposlenik u Osnovnoj Školi Zrinskih i Frankopana u Otočcu, a honorarno sam zaposlen u Glazbenoj školi gdje predajem solfeggio. Završio sam Visoku školu za glazbenu umjetnost „Ino Mirković“ po licenci Moskovskog državnog konzervatorija P.I. Čajkovski, u Lovranu. Diplomirao sam 2005.g. smjer solo-tambure kao glavni predmet, te postao prvi tamburaš sa diplomom, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Od tada do danas, u svijetu tambure se mnogo toga promijenilo. U međuvremenu je jedan tamburaš ( Filip Novosel ) upisao jazz akademiju u New Yorku i biti će prvi jazz umjetnik na tamburi u svijetu, na čemu mu osobno i od srca čestitam. Istodobno u Austriji se također otvorio odsjek tambure kao glavnog predmeta te nekolicina tamburaša iz Hrvatske već studira u Beču.

 Ispunjava li Vas posao kojim se bavite, odnosno rad s učenicima?

Definitivno ispunjava, iako postoje i trenutci zasićenosti što je sasvim normalno. Rad s učenicima je uistinu specifičan posao. Uvijek sam tvrdio da je sa učenicima puno lakše nego sa odraslim ljudima. Odrasli ljudi su često ograničeni znanjem koje su kroz godine stekli. To znanje, ponekad stvara određene blokade i manjak kreacije, što pak kod mladih ljudi nije slučaj.

 Kako Vas doživljavaju učenici u školi s obzirom da ste mladi profesor? S druge strane, kako funkcionirate sa starijim profesorima?

Učenici me dobro prate jer se nikada ne uzdižem iznad njih, a opet pronađem način da sačuvam potrebni autoritet. Činjenica je da danas živimo u svijetu u kojem se do informacije dolazi trenutno. Jednim klikom miša učenik dolazi do svega što ga zanima. Istodobno, sadržaje koji ih ne privuku u prvih nekoliko sekundi, učenici i mladi ljudi jednostavno zaobilaze. Vrlo često nam zbog toga prave vrijednosti izmiču pred očima. Postali smo jako površni. To vidim i u pristupu glazbi. Kod učenika je potrebno razviti sposobnost da prepozna pravu umjetnost od tzv. „lažnjaka“, ne samo kada je glazba u pitanju, nego sve ono što nas okružuje. Umjetnost je svuda oko nas. Čovjek je umjetnost, život je umjetnost. Potrebno je samo razviti osjetila za razlikovanje pravih vrijednosti od lažnih. Sa kolegama surađujem jako dobro. Uvijek se nađe rješenje, potrebno je samo malo dobre volje.

 S koliko ste godina osjetili ljubav prema glazbi?

Vrlo rano. Obiteljsko je to nasljeđe. Talent je prvi primjetio moj pokojni djed Fabijan Smolčić još u dobi od 6 godina. Pošto su se i moji roditelji prilično aktivno bavili glazbom, posebno otac bilo je nekako za očekivati da i sam krenem tim putem.

 Pišete li autorske tekstove ili pjesme? Ako da, koliki je vaš opus?

Trenutno imam dosta ideja, ali nisam sve prijavio i zaštitio kao svoja autorska djela. Prijavio sam zasada „Sjene“ i „Velebitska praskozorja“. Obje skladbe se mogu čuti putem youtube-a. Radim svakodnevno na novim skladbama i nadam se da ću uskoro krenuti u projekt snimanja autorskog CD-a. Malo sam spor što se toga tiče to moram priznati. Dugo mi treba da se odlučim s čim mogu i želim izići u javnost, a s čime ne.

 Kad smo kod „opusa“, kako funkcionira  glazbeni sastav „Opus Trio“?

Opustrio je trenutno u fazi mirovanja da se tako izrazim. Jednostavno, došlo je do zasićenja. Međutim nikada nisam, i neću, odustati od klasične glazbe. I danas kada nemam klasičnih koncerata jednostavno si ne dopuštam da ne vježbam barem sat vremena dnevno.

 Koja tematika prevladava u Vašim pjesmama?

Ima tu svega pomalo. Prva ozbiljnija skladba koju sam napisao bila je kompozicija za tamburaški orkestar, „Sjene“. Mnogi tamburaši, ali i ljudi koji nemaju doticaja sa tamburom bili su čak i pomalo zbunjeni. Zapravo je ta kompozicija pisana za potrebe jednog filma koji pak nikada nije snimljen. Potom se desila skladba „Velebitska praskozorja“ koja naginje ka čistoj etno glazbi. Nije mi strana ni popularna tematika koja danas prolazi, ali nastojim ne pretjerivati. Smatram da je danas tolika „inflacija“ lakih pjesmica da se nešto mora mijenjati u pristupu autora. Većina autora danas se pod svaku cijenu nastoji dodvoriti publici, što mi nekada doista nije jasno. Nastojim da glazba koju prezentiram ljudima bude razumljiva, ali istodobno nastojim sačuvati kvalitetu. Nije mi presudno koliko će ljudi slušati moju glazbu, već mi je najvažnije da sam budem zadovoljan onime što čujem. Onda mi je puno lakše izići s time u javnost.

 Kakve su bile reakcije okoline na Vašu autorsku pjesmu “Velebitska praskozorja”?

Ne mogu biti objektivan, jer riječ je o mojoj pjesmi, međutim reakcije su bile i više nego dobre. Dobra pjesma je ipak dobra pjesma. Ljudi to prepoznaju. Ta pjesma je jedan uistinu neobičan spoj različitih tradicijskih elemenata, pa čak i kultura. Melodija koja naginje ka ličkom pjevanju ukomponirana u neparni 7/8 ritam. Sa dva stiha uspio sam prikazati Velebit u svoj svojoj širini i ljepoti. Isti onaj Velebit koji nam je toliko toga dao, od kojeg smo toliko toga uzeli, a kojem smo čini mi se vratili premalo. To je pjesma koja zrači pozitivnom energijom, i želja mi je stvarati takvu glazbu. Mislim da nam je već svima pomalo dosta depresivne glazbe.

 U posljednje vrijeme pojavio se veliki broj mladih tamburaških sastava u Hrvatskoj. Jeste li zadovoljni zastupljenošću tamburaške glazbe u našoj svakodnevici?  

To je proces koji traje praktički od našeg osamostaljenja. Postoje razni projekti na državnoj televiziji po pitanju tambure i tamburaške glazbe, i mislim da je tamburaška glazba prilično zastupljena. Međutim tu se javlja i jedan drugi problem. Tamburaši su jednostavno prisiljeni svirati sve i svašta da bi zadovoljili zahtjeve današnje publike. Često je to i glazba koja sa tamburom nema neke posebne veze. Jednostavno i u tamburaškoj glazbi se osjeti kriza autorstva. Uporno se pokušava podilaziti publici što mislim da nije dobro.

 Kako komentirate naša saznanja da ćete uskoro postati član jednog  poznatog ličkog tamburaškog sastava?

Radi se o tamburaškom sastavu „Razbijači čaša“. Riječ je o perspektivnom bendu koji ima sve potrebno za određeni iskorak. Vrijeme će kao i uvijek najbolje pokazati. Zasad je sve to još u početnoj fazi.

 Kao primjer uspješnog mladog čovjeka što biste poručili našoj mladoj publici?

Neka slušaju što vole i što ih čini sretnima. Po mogućnosti čim više pozitivne glazbe, glazbe koja budi optimizam. To nam je u ovim vremenima više nego potrebno. Kada čovjek misli pozitivno, pozitivne stvari ga počinju okruživati. Okružuje se pozitivnim ljudima. Prestanimo kukati i razmišljati, počnimo sami graditi svoj svijet jer nitko osim nas samih to neće učiniti.

 Hvala Vam na izdvojenom vremenu. Nadamo se da ćemo surađivati!   

Hvala i Vama, čujemo se čim objavimo novu pjesmu ;).

 

 

Intervju vodila: Ana Marija Radošević

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Back to top button
Close