Putopis HRVATSKA U GRUZIJI: Na čelu mi piše Staljin (2. dio)

Prvi nastavak pročitajte ovdje.

BAKU JE LIJEP ALI NE POZNAJE KONCEPT TURIZMA

Ujutro smo ustali, upoznali se i otišli u razgledavanje grada. Padala je kiša, bilo je hladno, nadali smo se boljem vremenu idući dan. I bilo je. U dva dana vidjeli smo gotovo sve. Baku je neplanski građen, ali je lijep grad. Definitivno nije odraz ostatka zemlje jer djeluje moderno i bogato. Hrana je uredu, javni prijevoz nisam koristila, mjesto je idealno za duge šetnje. Idući put obavezno moram vidjeti ostatak zemlje.

Iako ne slave Božić koji mi slavimo, imaju advent. Valjda zbog turista. Mada nemaju nikakav koncept turizma. Baku je napravljen za turiste, ali turistička ponuda se svodi na šetanje po gradu i prosječne restorane. Suvenirnice su sve iste i nema ih puno. Bazar i tržnice su loše. Ne postoji nikakva unikatna ponuda ili atrakcija. Osoblju u restoranu, trgovini i slično, samo si stranac u prolazu. Mislim da cijeli mentalitet još uvijek nije postavljen u pravom smjeru. Čak i kad sam navečer u 23:00 išla kupiti vino, što je tipično za mlade turiste, izbezumila sam ženu na blagajni.

Stavljam bocun od 5 litara na pult.

-It is not oil, it is wine. – kaže žena.

-I know. – odgovaram.

Minuta šutnje.

Svidio mi se Baku, ja sam sebi našla zanimljivosti. Ovaj pogled s fotografije i više mi je nego dovoljan da mi se grad svidi. Na kraju priče, nije bitno gdje si nego s kim si, a ekipa mi je bila odlična.

Do Tbilisija smo išli noćnim vlakom. Nas šestero skupilo se u jednom malom kupeu jer onaj bocun od 5 litara nije smio prijeći granicu. Nije smio uopće biti s nama u vlaku, al utrčali smo u stanicu dvije minute prije polaska pa nisu previše pažnje obraćali na našu prtljagu.

ŽENA KOJA MRZI ŽENE

Sjedimo u kupeu, smijemo se, nikome ne smetamo. Osim kondukterki koja ne smije spavati ako svi putnici ne spavaju. Mislila je ako nas uplaši svojim nastupom i izgovorom da se drugi bune, da ćemo otići spavati. Nitko se nije bunio osim nje, a mi nismo radili ništa krivo. Nekoliko puta nam je kucala, no nismo odustajali, nama je bilo lijepo. Na kraju je imala neugodne komentare na račun ženskog dijela ekipe.

Desetak kilometara uzduž pruge prije granice, koliko sam bila budna, vidjela sam ljude koji žive u bespravno izgrađenim ruševnim kućama. Zar stvarno tako izgledaju sela u Azerbejdžanu i Gruziji? Zapitala sam se. Oko 06:00 ujutro slijedila je prva granična kontrola. Vlak se zaustavio usred ničega. Svi smo izašli van iz kupea. U vlak su ušetali vojnici sa psima. Sve su nam izvadili iz torbi i kofera, pas je ponjušio svaki centrimetar vagona, a mi smo pojedinačno išli na pregled putovnica. Valjda su prvi put vidjeli hrvate u vlaku na azerbejdžansko-gruzijskoj granici. Zašto smo tu, kud idemo, koliko dugo, gdje ćemo spavati i ostala procedurna pitanja. Dvadeset minuta kasnije, ista scena na gruzijskoj granici.

Ne znam kako, ali bocun je stigao do Tbilisija. Vino lošije od Ribara. Razrijedili smo ga s mineralnom i ostavili za interkulturalnu noć. Ni tad nije bilo pitko.

LJUBAV NA DRUGI POGLED

Nakon prvog posjeta Gruzije, rekla sam da ću odraditi samo ovaj projekt jer me zemlja nije izazvala dovoljno. Svidio mi se Tbilisi, pogled na grad, ljudi koje sam upoznala, ljudi s kojima sam putovala. Grad “ima dušu”, jeftino je, hrana je fina, javni psi su svuda, povijest je bogata. Nisam imala nikakve konkretne zamjerke, ali nešto nije bilo na mjestu.

Drugi put stižem u zemlju. Napravim sve isto kao prvi put i zaljubim se. Isto mjesto, ista hrana, nekolicina istih ljudi, isti metro, ista žičara, ista tema projekta, isto sve. Jedina razlika bio je onaj bocun vina iz Azerbejdžana. Možda je to to.

Vidjela sam pola Europe i Gruzija mi je možda najdraža.
Gruzijci imaju bitnu povijesnu ličnost – kraljicu Tamaru. Svaka sličnost je slučajna.

HOSTEL VS HOTEL

Ispričala sam doživljaj s Aleksandrom u hostelu. Možda nisu svi hosteli takvi, ali ja neću ponovo riskirati. Hoteli su jeftini, ima ih dosta, većinom su različiti. Prvi u kojem sam bila zvao se Hotel Europa. Malo je dotrajao, pun sovjetskih tepiha, ali čist i prostran. Nestajalo je vode, ali misterozno se pojavila svaki put kad bismo se žalili na recepciji. Jela sam samo doručak, bio je ograničen, ali svjež. Drugi hotel zvao se Armazi Palace. Smješten je u blizini metro stanice i centra grada. Međutim, sobe su prilično skučene. Iako je pogled s balkona nevjerojatan. Za nekoliko dana boravka, meni je jedino bitno da je čisto. Sve ostalo mogu preživjeti.

Za one koji brinu o svemu ostalom, Tbilisi ima hotel sa 7 zvjezdica. Zove se Biltmore i noćenje za dvije osobe košta nešto manje od 200 dolara.

3, 2, 1… SRETNO ISKAKANJE SKLOPKI!

Nekoliko dana vam treba da sve vidite i probate. Koristite metro. Maršutke, ako imate vremena jer mislim da se vozači random voze po gradu, a ljudi ulaze i izlaze. Prošetajte ulicama, pronaći ćete mnoštvo birceva, restorana, suvenirnica i trgovina. Obiđite veće trgove, svaki je drukčiji. Ja sam se slučajno našla usred nečeg nevjerojatnog.

Božićno vrijeme u Gruziji počinje sredinom prosinca. Šetala sam ulicom među morem ljudi, promet je bio blokiran. Gledam okolo, svi sretni, nigdje razloga. Počelo je odbrojavanje taman kad sam stigla do Liberty trga. Ogroman bor s blagdanskim natpisom, napravljen od nekoliko tisuća žarulja, zasvijetlio je. Normalan narod se grlio i slikao, ja sam gledala okolne zgrade. Tražila sam prozore i vrata s ugašenim svjetlom. Zanimalo me koliko je sklopki iskočilo.

PLATITE LUKSUZ ZATO ŠTO MOŽETE

Popnite se do kipa Kartlis Deda žičarom, pješice se vratite po zidinama. Pogled na grad je impresivan, ali ne i najbolji. Za apsolutno oduševljenje posjetite Funicular. Uspinjača će vas odvesti na vrh brda na kojem se nalazi lunapark i najluksuzniji restoran u gradu. Večera za dvoje, 50 eura max. Ponavljam, najluksuzniji. Činjenica je da su konobari u odijelima, kristalni masivni lusteri na stropovima, skup inventar, u liftu postoji osoblje, na ulazu vam profesionalno uzmu jakne i odvedu do stola, o pogledu na grad da ne pričam, sve na razini. Samo što je cijena luksuza drukčija u svakoj zemlji. U Gruziji ga definitivno možete priuštiti.

SMRDI, ALI PRETRPI

Abano obavezno! Abano je spa centar gdje unajmite prostoriju. U prostoriji se nalazi bazen s toplom ljekovitom vodom koja užasno smrdi. No, koža će vam biti u puno boljem stanju. Nadalje, pronaći će te i saunu te bazen s hladnom vodom. Sauna je nula bodova, uopće nije topla koliko bi trebala biti niti ju možete zagrijati. Prostorije su namjenjene za minimalno troje i maksimalno 12 ljudi. Ostanite barem dva sata. Ponesite cugu.

Izvor vode je neposredno u blizini objekta. Posjetite i izvor. Također smrdi, opet pretrpi.

U GRUZIJU U SHOPPING

Tržnice su nevjerojatne. Nemojte pasti na turističke zamke u starom dijelu grada. Sjednite u metro i udaljite se od centra. Oko trga, na željezničkoj stanici, pronaći ćete nekoliko otvora koji vas vode u podzemlje. Izgleda sumnjivo, nikad nebi ušla sama. Bujnu maštu na stranu, riječ je samo o podzemnom sajmu. Prodaju samo odjeću i obuću. Pronaći će te mnogo zanimljivih stvari. Nisu raspoloženi za cjenkanje. Bez brige, našla sam nešto bolje.

Sjednete u maršutku. Ili uzmete taksi jer pojma nemate od kud maršutka ide. Ako i uspijete saznati, vjerojatno nećete završiti na Lilo tržnici. Taksi je jeftin, stići će te za 20 minuta. Nije mi to bilo dovoljno zanimljivo pa sam se vratila maršutkom. Ozljede kralježnice uzrokovane polusatnom vožnjom još su evidentne. Tamo možete kupiti razbijen tanjur, gaće, desni retrovizor, susjede, rabljene čavle, dušu svetaca, idući četvrtak, ceradu, vlastite stvari koje su vam ukrali nekoliko minuta ranije… Ja sam kupila aparat za mljevenje kave, dva šala i kaput. Kaput od kašmira i vune, kakav inače košta 500-700 eura, kupljen je za 70. Jeftinije je kupiti kartu do tamo i nazad te kupiti kaput nego taj isti kaput kupiti kod kuće.

Najbolje od svega bila je tržnica gdje se prodaju stare stvari i antikviteti. Slike, nakit, stara ratna oprema, ručno ukrašeno posude, bakreni beštek, glazbeni instrumenti, kopče za kosu, zlato, srebno, kristali, kosti, vlastite stvari koje su vam ukrali nekoliko minuta ranije… Ljudi nisu svjesni vrijednosti stvari koje prodaju. Ako vam se nešto svidi i smijete to unijeti u avion, kupite. Naoružajte se kešom.

Meni je žena pokušala prodati psa lutalicu. Naime, više me zanimao pas nego njezin štand.

KAKO SAM SKORO UBILA LUCU

Išla sam s Lucom na tržnice. Čovjek je smrtonosno alergičan na papriku. Ne šalim se. Ne smiju ju jesti, taknuti ni pomirisati. Sjeli smo u “restoran”. On je jeo meso s blitvom i gljivama, ja piletinu s bulgurom i paradajz umakom. Ono što nismo znali jest da je u umaku bilo paprike. Vilicom, s kojom sam jela svoje jelo, uzela sam komadić gljive s njegovog tanjura. Nekoliko minuta kasnije uslijedilo je kašljanje što je prva indikacija gušenja. Procuduru smo prošli već masu puta pa smo odmah znali što se događa.

U novčaniku uvijek ima tablete koje mora popiti u ovakim slučajevima. Nakon što smo izbjegli smrt, slijedile su nuspojave: oticanje jezika, otežano disanje, drhtavica, pospanost, vrtoglavica… Sjetite se da smo na polulegalnoj tržnici izvan grada, doktora ni u najavi.

Eto, kap umaka u kojem se našao komad paprike može biti smrtonosan.

Nakon incidenta, odlučili smo otići. Prije odlaska, htjela sam uzeti s bankomata nešto keša. Bankomat mi pojede karticu. Ulazim u banku, nitko ne zna engleski. Objašnjavam da mi je kartica u bankomatu, a moram biti na aerodromu za dva sata. Žena mi daje papir da potpišem. Sve je na gruzijskom. Pokušavam joj objasniti da ne mogu potpisati ono što ne znam pročitati. Sudeći prema okruženju, možda je i suglasnost o nasilnoj donaciji organa.

“No sign, no card!” – žena me uvjerila, potpisala sam papir nakon 20 minuta.

Slijedila je vožnja maršutkom. U tom trenutku, Luca je primijetio da ne može pronaći svoju karticu. Koristio je bankomat isti dan ujutro pa smo se morali vraćati natrag u grad u drugu banku. Nakon pola sata rasprave oko potvrde identiteta, počeli smo prijetiti ambasadom. Problem se riješio 30 sekundi kasnije.

Nedugo poslije svega, u drugom restoranu, dogodila se rasprava s voditeljem restorana jer nam je konobarica donijela jela, tvrdoglavo i samouvjereno tvrdeći da nema paprike, nakon što smo joj rekli sve o alergiji uz priložene fotografije navedenog povrća. Moram li napomenuti da sam vadila komade paprike iz svog tanjura dok je rasprava trajala?

JAVNI PSI

Svuda po Tbilisiju pronaći će te pse lutalice. Odnose se prema njima na civiliziran način kakav ćemo mi dosegnuti nikad. Svi psi si uhranjeni, čisti, čipirani i nevjerojatno umiljati. Ljudi ih hrane, igraju se s njima i održavaju ih. Sretni su kad se netko zaustavi i posveti im pažnje. Hranu nikad neće uzeti iz ruke, ali ako ju stavite na pod, pojest će. Toliko su disciplinirani da je teško povjerovati da nisu dresirani. Prekrasno!

Ja, kojoj puls skoči kad vidim psa, bila sam oduševljena! Javni psi – kakva odlična ideja!

STALJIN

Nakon što smo vidjeli sve u Tbilisiju, odlučili smo otići izvan grada i posjetiti neko okolno mjesto. Mtskheta je nekad bio glavni grad Gruzije. Gledajući slike, mjesto je lijepo, ali mi smo odlučili otići u Uplistsikhe. Riječ je o gradu uklesanom u stijenu. Znači, cijeli kompleks prostorija iskopan je u kamenu. Grad je bio važno kulturno, političko i vjersko središte 4 st. prije i poslije Krista. Danas je jedan od najvažnijih spomenika gruzijske kulture. Mi smo stigli pred zatvaranje pa smo imali tu sreću da vidimo zalazak sunca s vrha stijene. Ljudi su bili pametni pri biranju lokacije za izgradnju grada.

Na putu do pećinskog grada prošli smo kroz Gori. Na putu nazad, prošli smo kroz isti grad. Odlučili smo zaustaviti se zato što smo mogli. Kao da smo znali da nas čeka otkriće putovanja. Ulazimo u birc, metar i pol sa dva. Slike Staljina svuda po zidovima. Na šanku magneti, salvete i šibice sa Staljinovim likom. Konobarici na čelu skoro piše Staljin. Staljin svuda. Pitamo curu u čemu je stvar. Upre ona prstom kroz prozor, vani mrak.

Naime, preko ceste se nalazi Staljinova rodna kuća. Mi u šoku. Naravno, otišli smo vidjeti kako to izgleda. Stvarno, stara kuća oko koje je izgrađena mramorna kupola kako bi se kuća očuvala. Pored kuće ogroman kip i cijeli muzej posvećen samo njemu. Nitko od nas nije znao da je čovjek gruzijac. Iako mu ime ne može biti više gruzijsko nego što jest – Ioseb Besarionis dze Jughashvili.

NO HATE SPEECH I IZRADA ODLIČNOG VIDEA

Projekt je bio turbulentan. Sama tema je bila prilično krhka, a neki od sudionika još krhkiji. Međutim, rezultat svega bila je jedna velika pouka o životu oko nas. O detaljima ćemo privatno.

Meni osobno najvažniji dio cijele priče, bio je doprinos No hate speach movementu. Prvi put susrela sam se s pokretom u Grčkoj, godinu dana ranije, kada smo, na glavnom trgu u Atene, Monastirakiju, organizirali flash mob. Ovaj put morali smo napraviti video uradak. Na zadatku je radilo 6 apsolutno različitih ljudi. Više smo se prepirali nego radili, što se pokazalo najboljim mogućim načinom rada. Kada spojiš više drukčijih umova, dobit ćeš i više ideja. Spajanjem svih u jednu, dogodio se naš video kojim smo oduševljeni.

Snimali smo na jednom od najprometnijih mjesta u Tbilisiju. Ljudi su nas s čuđenjem gledali, upadali u kadar i postavljali pitanja koja nismo mogli razumjeti. Najupornija je bila baka kojoj smo jedva uspjeli objasniti da ne možemo snimati ako nam uporno skida kutije s glava.

Video je rezultat cjelotjednog projekta. Pogledajte o čemu se radi.

ZAKLJUČAK

Gruzija – jedna tako nevjerojatno drukčija zemlja. Ako se predomišljate hoće li vam idući izlet biti u Pariz jer eto, svi kažu da je lijepo, London u kojem su svi bili ili iz svih krivih razloga Amsterdam, otiđite u Gruziju. Moje naiskrenije preporuke.

Puno će te naučiti o načinu života. Izliječit će te frustracije i vratiti kući s drukčijom bazom. Shvatit će te da vam fokus nije izoštren niti usmjeren u pravom smjeru. Svako opće nezadovoljstvo dolazi iz neodgovarajuće svakodnevice. Umjesto da trpite, promjenite to što vam smeta. Posao, veza, stan, financijska situacija, zdravstveno stanje, boja četkice za zube, loša maskara, felge, ljubavnica i ostale brige koje muče obične ljude. Pronađite svoju nevolju. Također, pronađite i način kako da se psihički izliječite.

Iz istih razloga putujte i na druga mjesta.

Facebook: Tamara, No Address For Travelers.
Instagram: Tamara, No Address For Travelers.