Na život pozvani

U tjednima nakon uskrsnuća Isus se više puta očitovao svojim bojažljivim i nevjernim učenicima. S njima je hodio na putu u Galileju, lomio kruh i pokazao im se kao živi i pobjedonosni. Bio je s njima: odgonio sumnje, pokazao im rane, s njima ribario i blagovao. Isus je bio među njima tjelesno nazočan. Tješio ih je riječima nade i potpore. I od nevjernih učenika, od kukavica, od onih koji su ga zatajili, učinio je snagom svoga Duha hrabre muževe spremne za nj položiti život. Odsad su se ponosili križem Gospodina Boga svoga, koji je samo nekoliko dana prije bio stup srama i mjesto poraza, prijevare i razočaranja.

Bili su spremni proliti krv, opranu onom Kristovom patničkom i otkupiteljskom, prolivenoj iz probodenih ruku, nogu i boka. Učenici su morali govoriti! Počeli su propovijedati u sinagogama, pred farizejima i pismoznancima, upravo onako kako je zborio njihov Učitelj: sa sigurnošću i uvjerenjem da je sve što govore istinito i dolazi od Oca.

Tjerao ih je sveti nemir Isusovih riječi: “Idite, propovijedajte Evanđelje svemu svijetu!” A taj nemir palio je njihova srca ljubavlju prema Isusu, koja nikad nije bila upitna, ali zbog ljudske slabosti bila je često skrivana i zaboravljena.

Isus im je otvorio pamet i “razumješe Pisma”. Shvatili su: oni su svjedoci, novi Kristi, živi. Oni su mirotvorci, jer ih je Isus pozdravljao: “Mir vama!” Taj mir nisu mogli zadržati za sebe, jer je bio Kristov, a ne onaj koji svijet daje.

Iz dana u dan hodimo svojom Galilejom. Cvjetnom ili kamenitom stranom. Svakim novim jutrom Krist nam tumači

Pisma i daje nam svoj kruh života. I dolazi nam Gospodin podariti svoj mir, ali i sveti nemir. Pokazuje nam Uskrsli presvete rane kao živi znak naših patnji. I zove nas na život.

A mi? Jesu li naše riječi još uvijek: “Ne poznajem tog čovjeka!”? Ili smo njegovi svjedoci u svim vremenima, zgodnim ili nezgodnim?

 

---

Foto: pixabay